CIKLUS VJEČITOG KRETANJA
http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2355
Romantični prostor parka Gradac u čijem je središtu smještena pozornica, 4. i 5. kolovoza ugostio je jedno od najvećih baletnih kazališta svijeta – Balet Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga. Izabrani program ne pripada očekivanom klasičnom repertoaru te slavne baletne trupe. Naprotiv, organizatori su omogućili upoznavanje mladog koreografa toga grada i novo djelo koje je kod publike izazvalo veliko oduševljenje.
Koreograf Ilja Živoj rođen je u Lenjingradu gdje je pohađao Akademiju ruskog baleta Agripina Jakovljeva Vaganova. Po završetku školovanja 2008. angažiran je u Marijinskom teatru a već 2015. na istoj je Akademiji magistrirao smjer Umjetnost koreografije. Svoju plesnu karijeru uspješno gradi na raznolikom repertoaru klasičnog i suvremenog izraza. U okviru projekta pokrenutog u Marijinskom teatru: Stvaralaštvo mladih koreografa, predstavio se s koreografskom minijaturom E2. Jedva. Hardly, nakon čega se intenzivno počinje baviti autorskim projektima u kojima i sam često nastupa. Uspješnost njegovih radova bila je iznimna te su uvršteni u repertoar Marijinskog teatra koji njeguje i podržava domaći kadar, te su mu koreografije predstavljene i na gostovanjima diljem svijeta. Za balet Četiri godišnja doba (na glazbu Vivaldija u obradi Maksa Richtera) Ilja Živoj je nagrađen visokom nagradom Zlatna maska. Upravo taj koreografski biser došao je u Dubrovnik kao vrhunac plesnog programa jubilarnih 70. Dubrovačkih ljetnih igara.
Poznatu baroknu partituru Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija obradio je engleski skladatelj njemačkog porijekla Maks Richter. Prekidajući, bolje rečeno režući, poneke Vivaldijeve fraze, ritmizirajući ili pak rastežući elektronskim instrumentima poznate teme, te ukrašavajući poneke prostore svoje partiture cvrkutom ptica Richter je stvorio prihvatljivi glazbeni ugođaj no njegova je intervencija bila nepotrebna. Naravno da autoru pripada pravo da odabire glazbu koja ga nadahnjuje pa to moramo uvažiti. Maks Richter jedan je od popularnijih skladatelja našeg doba kojega smatraju nasljednikom Filipa Glassa, osobito je omiljen kao stvaralac filmske glazbe. No, iskreno, Vivaldi bi bio dovoljan i bez njegovog uplitanja.
Ugođaj koji pruža park Gradac trebao je biti pravo mjesto za ovakav balet ali… Umjesto da iskoristi romantičnu ljepotu prostora koreograf koji je ujedno i scenograf, odlučio je od parka napraviti kazališnu kutiju. Sve ono što je trebalo podcrtati godišnja doba izostalo je i ostalo na razini potpunog nerazumijevanja prostora i ambijentalnog događaja. Jednako tako mogli su predstavu pokazati u bilo kojoj sportskoj dvorani. Scenograf je za razliku od koreografa, potpuno zakazao, omeđio je crnim zastorima prirodnu ljepotu, postavio na scenu plastično grmlje pored živih stabala i doista iznenadio takvim neukusom. Srećom su na sceni plesači čijim tijelima i plesnim umijećem koreograf vrlo precizno ilustrira glazbenu građu. A plesači su sjajni. Cijeli niz ljudskih stanja koja su u skladu su prirodnim mijenama, u baletu bez sadržaja postaju jasno izražena priča. Ljubav, zavist, život i smrt, radost i tuga, sve se to isprepliće prelazeći jedno u drugo talentom koreografa vrlo smisleno i spontano baš kao što se spontano događaju promjene u prirodi. Rječnik koreografa je raznolik. Obilato se izražava klasičnim pismom kojemu ruši akademizam slobodnim pozicijama početaka ili završetaka nekih kombinacija. Ilja Živoj povremeno uspijeva u svojim Godišnjim dobima pronaći nova rješenja, uklopiti nove elemente u poznato tkanje. Prijelaze iz jednog stanja u drugo obavlja tečno bez suvišnih radnji a kostimi Sofije Vartanjan ilustriraju godišnja doba bojama te jednostavno i lijepo obavijaju tijela plesača.
Okosnicu baleta čine mladić i djevojka, par koji prolazi sva godišnja doba a to su sjajni Roman Belyakov i izuzetna Ekatarina Kondaurova, balerina koja svojom izražajnošću i proživljenošću pokreta nadoknađuje poneki propust koreografije ili je oplemenjuje u trenutku kada se susrećemo sa ponekim često viđenim rješenjem tzv. neoklasičnog pokreta koje koreograf nije uspio zaobići. U njezinoj izvedbi sve postaje novo, lijepo, prihvatljivo. Zajedno s Belyakovim čini par za koji vjerujete da će i kada se svjetla pogase, nastaviti svoj ples na mjesečini kroz stabla parka Gradac, put mora. Oni jesu to što trebaju predstavljati: ljudska stanja; ciklus vječitog kretanja.
Druga četiri para koji se u koreografskoj viziji pojavljuju kao pratnja promjenama ugođaja i koje Ilja Živoj uvodi na scenu u pravim trenucima, nisu uvijek bila dorasla svojoj nelakoj zadaći. To su mladi plesači kojima je potrebno malo više iskustva u nastupima a čije su tehničke mogućnost nedostatne za ovako zahtjevnu koreografiju. Vrlo teške plesne dionice muških plesača nisu uvijek precizno izvedene, za razliku od kratkih partnerskih dijelova koji su funkcionirale vrlo dobro.
Ta baletna večer pružila je puno užitka. Rijetko susrećemo balet Marijinskog teatra u našoj zemlji pa su očekivanja bila vrlo velika. U kojem smjeru će se razvijati koreografski put Ilje Živoja, koliko će slijediti put slavnih prethodnika Fokina, Jakobsona, Ejfmana... – razmišljanja su koja se nameću. Pokazao je puno koreografske mašte, odličnih i duhovitih rješenja koja bi bila još upečatljivija da je scenografiju prepustio nekome tko je za to stručan. Pred njim je, vjerujemo, puno predstava koje trebaju potvrditi sve ovo čemu smo te večeri zdušno aplaudirali. Marijinski teatar pod rukovodstvom Gergijeva odgaja i njeguje mlade umjetnike, usmjerava ih i pruža im prilike. Tako se nastavlja i čuva tradicija.
Balet je najavljen kao djelo od dva čina a vrijeme trajanja činova je dvadeset i pet minuta. Inače bogata informacijama programska knjižica pruža netočan podatak spominjući činove od po 45 minuta, i u tom slučaju bi stanka bila potrebna, no nakon 25 minuta to nije nužno. Takav balet treba svakako plesati u jednom vremenskom dahu i ne gubiti čaroliju koju on pruža.)