ANTIFAŠISTI I OSTALI – KOJE SAM POZNAVAO
Pod FAŠIZMOM podrazumijevamo autoritarne sustave u kojima jedna rasa ili nacija uz primjenu okrutne sile nehumano iskorištava druge rase ili nacije. Fašizmi su bili u Njemačkoj, Japanu, Italiji i Španjolskoj, osim zadnjeg, srušeni su u Drugom svjetskom ratu.
Pod KOMUNIZMOM podrazumijevamo autoritarne sustave u kojima je ograničeno privatno vlasništvo i poduzetništvo a vlada jedna partija deklartivno u ime radničke klase a stvarno u ime privilegirane partijske vrhuške. Osim što je bio gospodarski neefikasan, komunizam je također, u većoj ili manjoj mjeri bio okrutan i nehuman s nepravednim iskorištavanjem većine stanovnika.
22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, prisjećamo se formiranja prvog partizanskog odreda, u šumi Brezovica, za borbu protiv fašizma u Hrvatskoj ali također, kod jame Jazovka, i žrtava komunizma koji je prevratom preuzeo vlast nakon uspješne antifašističke borbe.
Komunizam se u Europi raspao 1989/1990 radi svoje neefikasnosti, transformirao u jednopartijski kapitalizam u Kini i do danas zadržao, uz primjenu okrutne sile, u Sjevernoj Koreji.
Daily Mail je napravio popis najokrutnijih vladara 20. stoljeća prema broju njihovih žrtava:
http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html
Prema ovom popisu, žrtava komunizma bilo je 105,6 milijuna (Mao, Staljin, Pol Pot, Kim IlSung, Tito, Ho Ši-Min, Castro) a fašizma 35,3 milijuna (Hitler, Tojo, Mussolini, Franco). Nešto niže navodim detaljnije podatke za 36 vladara iz popisa Daily Mail-a.
Najveći antifašist (Staljin) je istovremeno i najveći masovni ubojica u Europi 20-tog stoljeća (40 milijuna žrtava) ! To znači da biti antifašist ne znači istovremeno biti pošten i bez krivnje!
22.06.2017 se na skupu u Brezovici moglo čuti (Kristina Ikić Baniček-SDP): ILI STE ANTIFAŠIST ILI STE FAŠIST! Takve izjave mogu samo raspiriti mržnju unutar Hrvatske. Iz dva razloga ova izjava ne stoji. Prvo: suprotnost od antifašist nije fašist već profašist. Danas nigdje nema fašističkog režima a fašističke stranke su marginalne. Drugo: mogu postojati i neopredijeljeni, oni koji nisu još o tome razmišljali, rekli bi „oni koji nisu svjesni“. Moje je mišljenje da SVAKI POŠTEN I SVJESTAN ČOVJEK MORA BITI ISTOVREMENO ANTIFAŠIST I ANTIKOMUNIST! Međutim, čini mi se, da među antifašistima ima onih koji NISU antikomunisti, dakle svi antifašisti nisu pošteni ili nisu svjesni ljudi!
Podaci za 36 vladara, masovnih ubojica, iz popisa Daily Mail-a:
Ti vladari su (uz ime dodane su od-do godine 20. stoljeća u kojima je djelovao a zatim broj žrtava): 1. Mao Zedong 49-76 60 milijuna, 2. Staljin 29-53 40 milijuna, 3. Hitler 33-45 30 milijuna, 4. Leopold II (belgijski kralj) 1886-08 8 milijuna Kongoanaca, 5. Hideki Tojo 41-45 (Japan) 5 milijuna, 6. Ismail Enver Paša 15-20 (Turska) 2 milijuna Armenaca, Grka i Asiraca, 7. Pol Pot 75-79 (Kambođa) 1,7 milijuna, 8. Kim Il Sung 48-94 (Sjev. Koreja) 1,6 milijuna, 9. Mengistu Haile Mariam 74-78 (Etiopija) 1,5 milijuna, 10. Yakubu Gowon 67-70 (Nigerija) 1 milijun Biafranaca, 11. Jean Kambanda 1994 (Ruanda) 800.000 Tutsi-a, 12. Saddam Hussein 79-2003 600.000, 13. Josip Broz Tito 45-80 570.000, 14. Sukarno 45-66 (Indonezija) 500.000 komunista, 15. Mullah Omar 96-2001 (taliban, Afganistan) 400.000, 16. Idi Amin 71-79 (Uganda) 400.000, 17. Yahya Khan 70-71 (Pakistan) 300.000 Bengalaca, 18. Benito Mussolini 22-45 250.000 Etiopljana, Libijaca, Židova i drugih, 19. Mobutu Sese Seko 65-97 (Zair) 230.000, 20. Charles Taylor 89-96 (Liberia) 220.000, 21. Fonday Sankoh 91-2000 (Sierra Leone) 210.000, 22. Ho Chi Minh 45-69 (Sjev. Vijetnam) 200.000, 23. Michel Micombero 66-76 (Burundi) 150.000 Hutu-a, 24. Hassan Alturabi 89-99 (Sudan) 100.000, 25. Jean-Bedel Bokassa 66-79 (Centralno-afričko carstvo) 90.000, 26. Efrain Rios Montt 82-83 (Guatemala) 70.000, 27. Francois/Jeanclaude Duvalier 57-86 (Haiti) 60.000, 28. Rafael Trujillo 30-61 (Dominikanska Republika) 50.000, 29. Hissene Habre 82-90 (Čad) 40.000, 30. Francisco Franco 39-75 (Španjolska) 35.000, 31. Fidel Castro 59-2006 (Kuba) 30.000, 32. Hafez/Bashar Al Asad 70-2014 (Sirija) 30.000, 33. Ruhollah Khomeini 79-80 (Iran) 20.000, 34. Robert Mugabe 82-2014 (Zimbabve) 15.000, 35. Jorge Videla 76-83 (Argentina) 13.000, 36. Augusto Pinochet 73-90 (Čile) 3.000.
ZA PROSUĐIVANJE VREMENA DRUGOG SVJETSKOG RATA I PORAĆA NAVODIM SUDBINE POJEDINIH LJUDI, ANTIFAŠISTA I DRUGIH KOJE SAM POZNAVAO:
Pavao (moj prvi rođak) – antifašist u britanskoj vojsci:
Kao državljanin Novog Zelanda javio se u britansku vojsku. Borio se u Italiji protiv Nijemaca.
Bariša (moj prvi rođak) – pacifist koji je morao postati antifašist:
Živio je u Starom Gradu, politički opredijeljen za HSS. Prije kapitulacije Italije donositelj poziva za mobilizaciju u partizane pokazao mu je revolver i rekao: „Ako se ne odazoveš, ovaj će te revolver ubiti!“. Već prije početka rata, Bariša je na jednom komunstičkom skupu uzviknuo „Dolje krvavi Staljin!“ (pod utjecajem jedne knjige o SSSR-u koju je prije toga pročitao), nakon čega je Stari Grad oblijepljen plakatima da ga „Narodni sud osuđuje na smrt“. Branilo ga je nekoliko braće komunista jedne obitelji koju je njegova obitelj u njihovoj mladost spašavala od gladi. Tako je preživio tu osudu. No ovu prijetnju pri mobilizaciji shvatio je ozbiljno i otišao u partizane. Nakon kapitulacije Italije bio je u desetini od 13 partizana na položaju na Biokovu. Svi su bili mobilizirani na sličan način i stavljeni u prve redove borbe. Gledajući kako se Nijemci približavaju, zaključili su da su oni pacifisti i da to nije njihov rat. Digli su se s položaja i krenuli prema moru tražeći barku s kojom će otići na Hvar i tamo se sakriti do kraja rata. Na putu su molili krunicu i naišli na kuhinju Prve proleterska brugade, kojima su rekli da su zalutali tražeći svoju jedinicu. Oni su ih nahranili i krenuli su dalje. Međutim, dalje ih je pratila i OZNA, pa su ih navečer opkolili i ponudili dvije opcije: ili će ih streljati kao dezertere ili rasporediti u druge jedinice s time da ne pokušavaju više bježati. Naravno, prihvatili su drugu opciju. Bariša se borio u brdskoj artiljeriji protiv Nijemaca sve do Trsta. Najkritičnije je bilo ispred Trsta kad su se Nijemci prikrali susjednom topničkom gnijezdu i pobili svu posadu. Svjedočio je i tršćanskoj krizi kada su partizanski tenkovi (u tršćanskoj luci) i saveznički ratni brodovi (pred lukom) uperili topovske cijevi jedni na druge. Njegov komandant je tek nakon rata dobio informaciju da je bježao iz partizana te izjavio „Da sam to onda znao, streljao bi te!“.
Ivo i Ljuba (obiteljski prijatelji) – antifašisti razočarani u komunističku vlast:
Ivo, porijeklom iz Sinja, iz grofovske austrijske obitelji Lapenna, otišao je, pun entuzijazma, u partizane, boriti se protiv nehumanog fašizma. Sudjelovao je u pokretanju partizanskog lista Slobodna Dalmacija. Kao novinar tog lista intervjuirao je polaznike dvotjednog učiteljskog tečaja za pripremu učitelja na oslobođenom teritoriju i pitao ih „Hoćete li u dva tjedna savladati gradivo koje se inače uči dvije godine“, vjerujući da će odgovoriti „Ne, ali u ovim okolnostima naučit ćemo čim više“. Međutim, odgovor je bio: „Da, mi smo u stanju u dva tjedna naučiti sve ono što se učilo dvije godine“. Taj odgovor je bio nagovještaj novog, bezobzirnog društva. Ljuba, njegova druga supruga židovskog porijekla koju je sreo u partizanima, bila je poslije rata šefica mom ocu (Mate) i jednom prilikom mu je rekla: „Gospodine Dulčić, kad smo mi (partizani) došli u Zagreb, mislili smo da su tu divljaci i da mi donosimo kulturu, ali sada vidim da smo mi divljaci a da je kultura bila u Zagrebu“. Ivo 1947. postaje profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ivo i Ljuba su bili razočarani komunističkom partijom koja je iskoristila antifašističku borbu da bi uvela svoju bezobzirnu nedemokratsku vlast koja ne cijeni znanje. Radi toga 1949. godine su Ivo i Ljuba emigrirali iz Jugoslavije. Prvo u Pariz a zatim u London. Ivo je postao profesor za pravo zemalja istočnog bloka na London School of Economics and Political Science (LSE). Ivo je, još od prije rata, bio poznati esperantist. Tako je također bio i nakon rata još i više angažiran kao esperantist. Najzaslužniji je za priznanje esperanta od UNESCO-a, bio je najpoznatiji govornik (orator) esperanta i predsjednik Svjetskog esperanto saveza od 1964-1974. Za slijedeći period nije dobio dovoljnu podršku, što je nazvao, u jednoj svojoj knjizi, „komunistički puč“. 70-tih godina, kada sam bio često u Londonu, često sam posjećivao Ivu i Ljubu u njihovom domu, dva puta i sa suprugom.
https://en.wikipedia.org/wiki/ Ivo_Lapenna
https://eo.wikipedia.org/wiki/ Ivo_Lapenna
Moram primijetiti da me spomenuti polaznici učiteljskog tečaja podsjećaju na kurikulnu komisiju Borisa Jokića, koja je uvjerena da je za pet mjeeci napravila posao za koji druge zemlje trebaju 10 godina. 35.000 uglavnom negativnih primjedbi i 100 negativnih recenzija, koje pokazuju da se radi o „tri koraka nazad“, ih ne zanimaju.
Vladimir (moj ujak) i dr. Helmut (časnik Wermachta) – akcije u pozadini – časnik Wermachta pomaže Vladimiru da postane časnik JNA:
Vladimir je završio medicinu u Beče te je dobro znao njemački jezik. Za vrijeme rata Vladimir je bio civilni liječnik u Petrovcu na Mlavi. Tamo je bila i jedna postrojba Wermachta sa svojim liječnikom, kojeg sam nazvao dr. Helmut. Dva liječnikai su se međusobno stručno konzultirali i pomagali ako je jedan imao previše pacijenata. Tako je dr. Helmut jednom pozvao Vladimra da mu pomogne pregledati ljude koji idu na (prisilni) rad u Njemačku. Vladimir je došao i rekao mu: „Mislim da bi ovi ljudi radije ovdje ostali nego otišli u Njemačku. Možemo li im u tome pomoći?“. Dr. Helmut je odgovorio: „Možemo, kažite im da se svi počnu češati a mi ćemo konstatirati da je u Petrovcu epidemija svraba. Radi toga ne će ići u Njemačku!“. Tako su napravili i tako je i bilo. Drugom prilikom, Nijemci su uhvatili i u zatvor stavili lokalnog vođu komunista. Navečer, došao je vojnik iz zatvora u bolnicu i rekao da zatvorenik traži liječnika. Dr. Helmut je tada Vladimiru rekao: „Sigurno želi doći u bolnicu da bi pobjegao. Ako ja odem i proglasim ga bolesnim, nemam ništa od toga. Ako Vi odete i isto napravite, mogli bi od toga imati koristi kad dođu partizani pa predlažem da Vi odete.“ Tako su napravili i tako je i bilo. Nakon dolaska partizana, Vladimir je u strahu iščekivao hoće li ga optužiti za „suradnj s okupatorom“. Već je jedan drugi liječnik streljan radi toga. Međutim, navedene akcije, posebno ona druga, kao i poznanstvo s više Dalmatinaca među partizanima, dovele su do toga da je pozvan u JNA da bi organizirao bolnicu za zarobljene Nijemce.
Do 1953. svi oficiri JNA morali su nositi uniforme uvijek kada su izvan svog stana. Kako je Vladimir redovito išao u crkvu svake nedjelje, išao je, do 1953., na misu u uniformi. To je dovelo do uzbune u JNA, ali Vladimir je bio uporan: „Dajte mi da odem u civilne liječnike ili pustite da idem u crkvu u uniformi“. Ostao je u JNA i radio na VMA Beograd do umirovljenja. Nije se nikad upisao u SK.
Vladimir je umro 1991 neposredno prije prekida željezničke veze Zagreb-Beograd. Na povratku u Zagreb rodbina je primijetila na beogradskom kolodvoru vlakove s mnogo mladih. Srbi koji su ih ispraćali rekli su nonšalantno: „Regrutiraju ih, idu na vas“. Na sprovodu je bio katolički svećenik. Izaslanstvo banke u kojoj je Vladimirova kćer Jelka radila, tome se začudilo. Jelka, dipolmirana pravnica, je ubrzo došla na listu viška radnika i dobila otkaz.
Zdravko (moj rođak) – „partizan na odmoru“ i nesuđeni atentator na Poglavnika:
Dr. Ante (njegov otac i moj krsni kum i praujak) – kako sifilis može spasiti život:
Zdravko je kao 15-godišnjak u Vrpolju (Slavonija) jednog dana 1942. godine otišao igrati nogomet i nije se vretio kući već poslao poruku da je otišao u partizane. Njegov otac dr. Ante je bio imućni liječnik s velikim imanjem, pa su Nijemci dio časnika i vojnika kod njega smjestili. Nijemcima su rekli da je Zdravko otišao na školovanje u Zagreb. Međutim, u partizanima se Zdravko razbolio i oni su ga poslali natrag kući s propusnicom na kojoj je pisalo „Partizan na odmoru“. Uspio je neotkriven doći kući u kojoj je bilo mnogo Nijemaca. Trebalo je njegov povratak prikazati kao povratak iz Zagreba. Oprali su ga i presvukli, odveli u garažu, legao je na pod auta i otišli su autom prema kolodvoru. Nakon nekog vremena su se vratili s njime, kao da su dočekali vlak iz Zagreba s kojim je došao. Nijemci su se jedino čudili kako je mršav i zaključili da se u Zagrebu loše živi. Nakon nekog vremena bile su oštre borbe partizana i Nijemaca u Vrpolju, tako da je neko vrijeme kod dr. Ante bila prvo njemačka a onda partizanska bolnica. Tada se Zdravko partizanima pohvalio da je i on partizan i pokazao propusnicu „partizan na odmoru“. Kasnije su istu kuću dr. Ante preuzeli Nijemci. Čitavo vrijeme je tu ležao i jedan ranjeni domobran, koji je Nijemcima prijavio da je Zdravko partizan jer je čuo spomenuti razgovor. Dr. Ante i čitava obitelj se prepala da će ih Nijemci streljati, pa su pobjegli u šaš kod Save. Nakon nekog vremena je za njima došao susjed s porukom od Nijemaca da se odmah vrati jer imaju mnogo ranjenih. Odmah se i vratio te poslije nije taj incident s domobranom spominjan.
Nakon toga je Zdravko doista otišao na školovanje u Zagreb. Boravio je kod mog ujaka dr. Ive, koji je imao stan na 2. katu nasuprot Radničkog doma. U Zagrebu se povezao sa SKOJ-evcima i odlučio da će izvršiti atentat na Poglavnika, koji je često dolazio na skupove u dvoranu Radničkog doma. Za to je donijeo kući revolver. Kad je to vidjela moja teta Pia (sestra dr. Ive), rekla mu je da ga odmah vrati, pa je morao odustati od atentata. 1944. policiji je bio sumnjiv i planirali su ga uhititi. To je netko iz policije dojavio dr. Ivi pa su Zdravka poslali ocu u Vrpolje. Policija je došla, rečeno im je da je otputovao u Vrpolje. Dr. Ante nije čekao da policija dođe po njega, pa ga je autom odveo ravno partizanima (nisu znali gdje su ali su ih ipak uspjeli naći). Dr. Ante je partizanima predao i Zdravka i auto. Nijemci su radi toga utamničili dr. Antu u zatvor u Slavonskom Brodu. Ubrzo ga je pozvao njemački komandant i ponudio mu rješenje: pustit će ga iz zatvora ako organizira njegovo diskretno liječenje od sifilisa. Sifilis nje smio prijaviti svom liječniku jer su Nijemci imali strogu zabranu spolnih kontakata s lokalnim stanovništvom. Dr. Ante je traženo organizirao u bolnici u Slavonskom Brodu i bio ubrzo pušten iz zatvora. Nekoliko dana nakon toga saveznici su bombardirali Slavonski Brod pri čemu je razrušen i zatvor u kojem je dr. Ante bio.
Vinka (moja rođakinja) – sumnjivca je najbolje likviditrati, za svaki slučaj:
Vinka je bila SKOJ-evka u Hvaru. 1943. nakon kapitulacije Italije i dolaska Nijemaca, Nijemci su bili u Splitu a na otoku Hvaru su partizani držali zapadni dio uključivo Hvar a Nijemci istočni dio uključivo Stari Grad. Brod je već vozio između Splita i Starog Grada. Ing. Marko je brodom došao iz Splita da bi svoju kćerkicu odveo iz Hvara u Split (u Hvaru je bila kod Markova oca), neznajući da partizani nisu još svi otišli na Vis. Preporučili su mu da ga prati njemački vojnik, koji mu je pred Hvarom rekao da dalje može jedino sam. Sam je i krenuo dalje, no netko ga je vidjeo s njemačkim vojnikom, što je doznala Vinka te ga s još jednom SKOJ-evkom uhitila. Nakon toga mu se gubi svaki trag. Zasigurno su ga partizani likvidirali. Njegov otac, simpatizer NOP-a, do smrti nije povjerovao da su ga partizani ubili, već je držao da ga kao inženjera koriste na Visu.
Vinka se nikad nije udala ali joj je uvijek bilo važno vladati. Zato je mirovina za nju bila preveliki šok, ubrzo nakon umirovljenja je umrla.
Janez (muž moje prve rođakinje) – bijeg od Gestapa:
Janezova obitelj u Kranjskoj (Slovenija) je od pada Jugoslavije bila na udaru Gestapa. Oca i jednog brata je Gestapo uhitio i umrli su u logoru Dachau. Drugi brat se nakon toga vratio iz partizana da bi vodio brigu o imanju. Njega su partizani ubili kao dezertera. Dvije sestre je Gestapo uhitio pa pustio. Treći brat se pravio lud i pisao pjesme. Janez se odlučio na bijeg u Zagreb, gdje je studirao ekonomiju. Istovremeno moja prva rođakinja Olgica, kćer dr. Ive, mog ujaka, studirala je matematiku. Izlazila je navečer u pratnji najmlađe očeve sestre, Pije. Tako su jednom otišle na ples. Tom prilikom je u dvoranu u jednom društvu ušao Janez. Pia joj je odmah rekla „Ovaj će doći po tebe za ples“. Tako je i bilo! To im je bio prvi i jedini ples u životu. Vjenčali su se. Nakon diplomiranja dr. Ivo je Janeza zaposlio u računovodstvu zdravstvenog osiguranja. U odjelu koji je Janez vodio, radila je i moja prva rođakinje Vinkica (svi su stanovali kod dr. Ive). 1944., nakon što mu se rodio sin, Janez je otišao u partizane, u 4. Zagrebački korpus. Vinkici su rekli da na poslu kaže da je otišao susresti se s majkom na granici Slovenija-NDH i da se nije vratio. Tako je i bilo!
Jure (moj tetak) i Josip (njegov brat) – protivnici vjere i „Partija je svetinja“:
Obojica su bili komunisti iz Starog Grada. Jure je stalno govorio protiv vjere pa smo ga zvali „Jure gramofon“. Ipak, svoju ženu, sestru mog oca, nije uvjerio. Ona je i dalje išla u crkvu iako ne redovito. Jure je npr. govorio: „Život je nastao iz nežive materije a nije ga Bog stvorio jer nema Boga, tako na primjer iz sira (neživo) nastaju crvi (živo)“. Za svoje zasluge u propagiranju materijalizma nakon rata je bio direktor Hotelskog poduzeća Hvar (danas Sunčani Hvar).
Njegov brat Josip poznat je po tome što je u Hvaru strijeljao svog najboljeg prijatelja. Kada je kod nas boravio u Zagrebu skupljajući papire za mirovinu, razgovarao je s mojim roditeljima o tome: „Bilo mi je teško, ali to je bila naredba Komunističke partije a Partija je svetinja, o takvim naredbama se ne raspravlja“. Taj streljani čovjek je bio jedna od mnogih žrtava uglednih ljudi koji imaju svoje mišljenje, koji su stradali da bi Partija lakše dobila monopol na vlast.
Toni (moj sustanar u Hvaru) – tražiti pravdu može stajati glave:
Toni je bio ribar iz Hvara. Iako je imao jedno dijete staro dvije godine i jedno tek rođeno, 1943., prije kapitulacije Italije, pozvan je u partizane. Osoba buntovne naravi i teške prilagodljivosti pobjegao je na otok Šoltu, kod braće svoje žene. Ta braća su bili komunisti i Talijani su ih objesili dok je bio na Šolti. To ga je natjeralo da se vrati u Hvar i sada je konačno morao otići u partizane. Dolazila je teška zima s malo odjeće i hrane, koju su komunisti prvenstveno sebi uzimali. Bunio se tražeći pravdu pa je Partija odlučila da ga se strelja. Dok još streljački stroj nije zapucao, ugladao ga je jedan partizanski major koji je poznavao njegove kuharske vještine i zagrli ga. Jednostavno je rekao: „Nema streljanja, Toni će biti moj kuhar!“. Tako se spasio i do kraja rata bio zadovoljan.
Međutim, u Hvaru nisu zaboravili sve njegove „grijehe“, izbacili su ga s obitelji iz stana i dali mu stanarsko pravo u našoj kući (koja je bila prazna). To je bila kuća s trulim podovima, puna miševa, bez WC-a i bez struje. Za ljetovanje nam je (vlasnicima) u toj kući ostavljena jedna soba. Tako smo postali sustanari s Tonijem, njegovom suprugom i dva sina, moja vršnjaka.
Njegovi sinovi su bili slične naravi kao otac. Na žalost, radi toga su teško stradali tijekom Domovinskog rata. Stariji sin je Domovinski rat dočekao u Beogradu sa ženom Srbijankom i svojom majkom. Majka je slomila obje ruke i mlađi sin ju je htio posjetiti početkom 1992. godine. Krenuo je autobusom preko Bosne. Autobus su u Bosanskom Brodu zaustavili četnici, kojima se on verbalno usprotivio, izvukli su ga iz autobusa, prebili i slomili više kostiju. Nekako je uspio doći u Hrvatsku u Slavonski Brod u bolnicu. Ostao je trajni invalid. Stariji sin se posvađao sa ženom i drugima u Srbiji, rastao, dospio u zatvor, dobio rak želuca i umro. Mlađi sin je uvjeren da su u zatvoru izazvali taj rak želuca jer je bilo i drugih Hrvata koji su umrli od raka želuca u srpskom zatvoru. Mlađi sin sada živi od socijalne pomoći u Austriji.
Ivan (obiteljski prijatelj) – teško je podnositi te poglede svake godine 14. rujna:
Ivan i njegova obitelj (žena i dvoje djece) su, od prije rata, bili prijatelji mojih roditelja. Ivan je bio pravnik zaposlen u policiji. U policiji je ostao i u NDH. To je iskoristio da nabavlja propusnice onima koji su 1941. išli u partizane. 14. rujna 1941 nakon diverzije u Pošti poslan je na uviđaj, pri čemu je poginuo od zaostale bombe. Nakon rata, njegova udovica i dvoje djece izbačeni su iz stana na ulicu. Udovica je prikupila svjedočenja onih kojima je davao propusnice i žalila se maršalu Titu. Žalba je uvažena i dobila je stanarsko pravo u jednom jednosobnom stanu. U svim školama u Zagrebu, na dan diverzije u Pošti čitao se tekst o toj diverziji. Kad bi pročitali tekst: „Od eksplozije je na mjestu poginuo redarstveni pristav Škunca“, svi bi se u razredu okrenuli prema njima, djeci tog pristava. Jedva su dočekali diplomirati i otići zauvijek u inozemstvo, sin kao inženjer u Njemačku a kći kao doktorica u Švicarsku. Sa suprugom Ivana sam se često viđao a onda je otišla kćerki u Švicarsku gdje je i preminula. Sina sam jednom posjetio u Njemačkoj, rekao je da više nikad neće kročiti u Jugoslaviju. Do danas su preminuli i sin i kći Ivana kojeg, dakako, nisam poznavao.
Pia (moja teta) – pozdravlja s „hvaljen Isus i Marija“ i u NDH i u SFRJ
Pia je radila do rata u Munjari (Električnoj centrali) u računovodstvu. Stjepan Kavurić je vodio sindikat i izborio izvanredne uvjete za radnike, danas nezamislive: kratak staž za mirovinu, visoka mirovina (plaća Munjara), povećanje plaće za vrijeme bolovanja... Stjepan je kao komunist uhićen prije rata, ostao u zatvoru i likvidiran 1942. Nakon prevrata Ustaše su odlučile dati otkaz mnogima u Munjari. Radi toga je Pia uhićena kod kuće. Pri tome je bio prisutan njen brat dr. Ivo, koji se pobunio pa je i on uhićen. Smještena je u istražni zatvor u Savskoj s optužbom da je dijelila komunističke letke (što nije bila istina). Na intervenciju mnogih uglednika pušteni su na slobodu i ona i brat dr. Ivo. Na posao nije vraćena.
Tako, nakon zatvora i bez posla, otišla je prvo u Vrpolje kod dr. Ante. Tamo je boravilo više njemačkih časnika od kojih su dva bila iz Austrije. Njih dvojicu je zanimalo potajno slušati na radiju BBC s dr. Antom. Da ne bi drugi to primijetili, za vrijeme slušanja BBC-a, Antina žena, dvije kćeri i Pia su organizirale zabavu s plesom za časnike. Svirale su na glasoviru i plesale s časnicima, pa je buka toga pokrivala zvuk radija u drugoj sobi iste kuće. Inače, radio aparati su morali biti postavljeni na postaju NDH, mehanizam za mijenjanje stanice je u radiju trebao biti zapečačen u servisu a vlasnici radio-aparata nisu smjeli imati ručku za mijenjanje stanica. Njima tog pečata, slučajno, nije bilo nakon servisa a ilegalno su imali tu ručku za stanice. Jednog dana, navečer, čuli su kako se ispred kuće naglo zaustavljaju dva automobila i čuli trčanje prema kući! Odmah su znali: premetačina! Trebali su u sekundi sakriti tu ručku – zamotali su ju u jednu krpu i gurnuli u dimnjak. Nijemci nisu ništa sumnjivo našli!
Pia se vratila u Zagreb i tražila posao. Vidjela je da je u Jurišićevoj otvoreno novo državno poduzeće – „Prehrana“. Tu je srela dva svoja bivša „hofiranta“ koji su bili oduševljeni da i ona dođe. Preporučili su ju direktoru i on se složio te joj rekao: „Samo trebaš nabaviti preporuku Glavnog ustaškog stana.“ Kad je rekla da nikoga ne poznaje, on ju je bodrio: „Mala, ti ni ne znaš koga znadeš, prošeći po Jelačić trgu i već ćeš nekog naći“. Doista, srela je jednog poznatog domobranskog admirala, koji joj je dao svoju posjetnicu i na njoj napisao kome se treba javiti u Glavnom ustaškom stanu na (današnjem) Trgu Ante Starčevića. Sve je bilo u redu, dotični je rekao da će preporuka biti poslana izravno u „Prehranu“. Tako je i bilo.
Pia je uvijek pozdravljala s „hvaljen Isus i Marija“. Tako je i ministru NDH na pozdrav „za dom spremni“ odgovorila „hvaljen Isus i Marija“. „To je lijep pozdrav ali sada neprimjeren“ odgovorio je ministar a direktor „Prehrane“ ju zaštitio da je ona u tome posebna.
Nakon rata se vratila u Munjaru i tamo na isti način pozdravljala, što je ljutilo njenog direktora. Nije joj htio odobriti dopust (da ode mjesec dana u Hvar) i rekao da će ju premjestiti u Beograd, a ona je odgovorila: „Prije ćeš ti umrijeti nego ja otići u Beograd“. Zatim je otišla kod liječnika i zatražila bolovanje. Znajući da je ona sestra dr. Ive, ponudio joj je liječnik dva mjeseca bolovanja, ali ona je uzela jedan mjesec. Prije nego što se vratila na posao, njen direktor je umro.
Dr. Ivo (moj ujak) – briga o svakome:
Dr. Ivo je živio u velikom stanu u Ivkančevoj ulici (danas Ljudevita Posavskog) preko puta Radničkog doma. Osim žene, kćerke, zeta Janeza i sluškinje tu su bile dvije njegove neudane sestre Olga i Pia, a tijekom školovanja tri kćerke njegove sestre Ane i spomenuti Zdravko. Osim toga, tijekom dana i na ručak, dolazili su i mnogi drugi. Kao liječnik je počeo raditi 1918. godine, radio u Makarskoj pa Hvaru. U Hvaru je bio i gradonačelnik. Zatim u Zagrebu kao ravnatelj Doma zdravlja željezničara. Rat je dočekao kao banski savjetnik u Ministarstvu zdravlja zadužen za sanatorije – tada je turbekuloza bila česta bolest. S njegovom brigom moj je otac izliječio tuberkulozu.
Dobro je poznavao ministra zdravlja NDH Petrića, liječnika koji je prvi uveo rendgenski aparat u Splitu. Njega je žena nagovorila da uđe u politiku. Za vrijeme rata Petrić je organizirao spašavanje židovskih liječnika slanjem u Bosnu radi epidemije sifilisa.
Mnogi su dr. Ivu tražili za pomoć, a on je nastojao svima udovoljiti. Osim onih kojima je rješavao zdravstvene probleme, Židove je još prije rata upozoravao da se odsele, Židovima iz kuće sačuvao je posteljinu i druge vrijednosti dok se ne vrate iz partizana, držao je i hranio poznanike koji su u Zagrebu čekali vezu za odlazak
1944. dr. Ivo je umirovljen. 10.04.1945. dr. Ivo je sjedio pred Gradskom kavanom a Bakačevom su se spuštali oni koji su bili na misi za Domovinu. Tu je bio i ministar Petrić u svečanoj uniformi s mnogim odličjima. Dr. Ivo mu se obratio: „Ma što si se tako nakitio, tko će te takvog spašavati kad dođu partizani!“. Nakon dolaska partizana stvarnost je bila mnogo gora nego što je dr. Ivo pretpostavljao, nitko ne bi mogao spasiti Petrića da nije uspio pobjeći. Odselio se u Argentinu gdje je sa ženom prodavao tonik za zdravlje koji su sami pripremali.
Stevo (muž moje prve rođakinje) – i plač djeteta može spasiti život:
Moja prva rođakinja Anti, sestra Vinkice, koja je studirala u Zagrebu i živjela kod dr. Ive, brata njene majke, negdje početkom 1945 na plesu je upoznala Stevu. Bio je pametan, znao je sedam stranih jezika i imao lijepu uniformu koja mu je dobro pristajala. Teta Pia ju je pitala da li je domobran ili ustaša! Nije znala odgovoriti pa ju je Pia uputila da pogleda ima li na kapi slovo U. Bio je ustaša! U svibnju je, kao i mnogi drugi, Stevo sa svojom postrojbom krenuo prema Bleiburgu. Na putu je naišao na jedno dijete u pelenama koje je bilo samo i plakalo. Zaustavio se duže vrijeme s djetetom, dok nije došla majka. Tako je izgubio svoju postrojbu ali upoznao drugu grupu koja je planirala prijeći u Austriju preko Alpa. Njima se pridružio te su velikim naporima kroz snijeg prešli Alpe i došli u Austriju. Radi znanja više jezika dobro je došao Englezima za prevoditelja u logoru. Emigrirao je konačno u SAD i poslao pismo Anti da dođe u SAD i uda se za njega, čekat će ju i ne će tražiti drugu. Doista, Anti je otišla u SAD i udala se za Stevu. Oboje nisu više živi, živo je njihovo dvoje djece.
Ivo (muž moje rođakinje) – spasio ga Vladimir Nazor:
Ivo je koncem rata bio u domobranima a na dane pada NDH bio je na dopustu kod kuće u Zagrebu. Nakon dolaska partizana u Zagreb, objavljeno je preko radija da se svi koji su bili u postrojbama NDH trebaju javiti u logor. Otišao je tamo. Dobio je upitnik koji je trebao popuniti. Među pitanjima je bilo i pitanje: da li je netko od rodbine bio u partizanima? On je napisao da je njegov rođak Vladimir Nazor. Nazora su doista i pitali da li garantira za njega, Nazor je to potvrdio i pušten je iz logora. Kasnije se oženio mlađom sestrom Zdravka.
Milan (moj susjed iz Hvara) – još jedan nevin na popisu za streljanje:
Milan, koji je živio u Hvaru u nama susjednoj kući, je još prije rata i u ratu bio vrlo aktivan u organizaciji sporta u Dalmaciji. Koncem rata je doznao da je na popisu za likvidaciju OZNA-e pa se uspio sakriti nekoliko mjeseci nakon, čega uglavnom nije bilo više likvidacija istaknutih ljudi koji bi mogli biti konkurencija komunistima. Tada se ponovno aktivirao na istom poslu – organizaciji sporta u Dalmaciji. Po njemu danas jedna ulica u Hvaru nosi ime: Ulica Milana Kukurina.
Marijan (otac moje žene) – spasilo ga je to što čitavog rata nije pucao:
Marijan je bio mobiliziran u domobrane, proveo je čitav rat u domobranskoj krojačkoj radionici u Slavonskom Brodu. Nakon rata je dokazao da nije nikad pucao u ratu pa su ga pustili.
Vlado (ujak moje žene) – veliko mito za slobodu:
Vlado je u školi upisan u ustašku mladež. Koncem rata, 16-godišnji Vlado interniran je u logor s dosta izvjesnim izgledom da će biti likvidiran. Njegov krsni kum, vlasnik tvornice tekstila u Zagrebu, došao je do komandanta logora i ponudio mu čitavu zalihu materijala za šinjele koju je imao. Ponuda je prihvaćena i Vlado je oslobođen.
Moja uža obitelj – moje prvo razočarenje je bio Tito:
Moja uža obitelj se sastojala od oca, majke, 8 godina starijeg brata i mene, rođenog 1942. Otac (rođen 1901) je bio oslobođen od služenja vojske (radi preboljene tuberkuloze). Tijekom NDH bio je tehnički urednik Narodnih novina. Jednom je bio na raportu kod Poglavnika radi nezgodne izmjene u objavljenom tekstu. Objasnio je da je do izmjene došlo nehotice, i da se to više ne će ponoviti. Poglavnik se nije ljutio i prihvatio je ispriku.
Nakon rata šefica mu je bila partizanka Ljuba (o tome sam gore napisao).
Ja se sjećam nekih epizoda iz rata a jednu ću opisati. Kad sam imao tri godine, majka me je jednom vodila u obližnji dućan u kojem je uvijek bio uključen radio. Tada se prenosio jedan skup na kojem je govorio Poglavnik a ljudi su zatim skandirali „Ante, Ante!“. Prodavačica mi je tada rekla „Slušaj Ante, tebi ovi ljudi kliču: Ante, Ante!“. Ja sam joj to i povjerovao i bio ponosan da mi ljudi tako kliču! Prošlo je nekoliki mjeseci i opet smo se našli u istoj prodavaonici uz isti radio i opet su ljudi skandirali, ali ovaj puta „Tito, Tito!“. Tada sam se snuždio i razočarao u ljudima da ne kliču više meni nego nekom drugom!