Esej

ESEJ………

IDEJAMA  NISU  POTREBNA  ORUŽJA,

AKO  MOGU  OSVOJITI  MASE………..

OD  TITOVA „ NE !“  STALJINU, DO  TUDJMANOVA  „NE !“  TITU ....I DALJE ..................DO  DANAS.................PREMA  SUTRA..............

.....refleksije iz potpalublja.............nered kao običaj...........

 Ugled i značenje Titove ličnosti u svijetu, nastao je u godinama II. svjetskog rata,a osobito je narastao nakon Titova odlučnoga i povijesnoga NE,sovjetskom diktatoru J.Visarionoviču Staljinu, 1948. godine. Tito je odlučio potražiti drugi model izgradnje socijalizma, pa  je tim uspješnim koracima, u smjeru samoupravnoga društvenoga ustroja, osvojio pozornost svjetske političke javnosti, a poglavito zapadnoeuropske političke ljevice, koja je, na Titovu  primjeru, odbacila vjeru o samo jednom mogućem putu u socijalizam, onom Staljinovu, pa je svaka stranka za sebe, počela tražiti putove primjerene tradiciji i mentalitetu svoje zemlje, u artikulaciji programa kojim je održavana ravnoteža snaga na političkoj sceni europskoga Zapada.

Mogućnosti  novih modela  u izboru putova socijalističke koncepcije, vratila je vjeru u „lijeve partije“, pa je počeo narastati broj članova tih stranaka, a time snažiti duh demokracije u ustroju zapadnoeuropskih država.

Titovo NE !, Staljinu, 1948., bilo je državu Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, FNRJ, izložilo jakom bojkotu istočnoeuropskih zemalja, koje su, sve, tada bile Staljinovi sateliti, pa su kolektivnom blokadom nastojale posve izopćiti  FNRJ iz medjunarodne komunikacije.

Dakako, tadašnji europski Zapad je budno motrio zbivanja, u to vrijeme u kojemu je zemlja bila neuralgično područje Europe, još umorne od II.svjetskog rata.

Titovi novi pragmatični putovi izgradnje novoga sustava, su pobudjivali pozornost i spremnost na potporu Zapada, koji je čekao signal, ali ga nije dobijao.

U 1950.se osniva prvi radnički savjet, kao izraz upravljanja radnika sredstvima 

za proizvodnju i utjecajem neposrednih proizvodjača na dinamiku, ritam i kakvoću proizvodnje. To je bila kvalitativno velika društvena ustrojna reforma koja je pobudila golemo zanimanje za zbivanje u „Titovoj državi“, pa je sveopća pozornost za Titove korake, bila obilježje vremena.

S jeseni, 1952., europski Zapad  upućuje Titu britanskoga ministra vanjskih poslova Anthony Edena, kao ličnost najvišega ranga koja je sa Zapada došla k Titu, nakon njegova razlaza sa Staljinom.

Bilo je intrigantno vidjeti engleskoga gentlemana, koji je slovio i kao „arbitar elegancije“ u diplomatskom svijetu, u Beogradu, u kojemu jugoslavenski Maršal, u susretu s Edenom, predstavlja svijetu i svoju suprugu, Jovanku.

Tada su se prvi put na službenom prijamu pojavili sudionici u smokingu, pa su se krojači prigodno naradili, da pravodobno i uspješno odjenu sve koji su pozdravili Edena.

U studenome, 1952., na VI. kongresu Komunističke Partije Jugoslavije, KPJ, u Zagrebu, Tito reformira KPJ, u Savez Komunista Jugoslavije,SKJ.

To će, postupno afirmirati specifičnosti svake od Republika, kao konstitutivnih dijelova tadašnje Jugoslavije i pridonijeti afirmaciji samosvojnosti, na bazi tradicija, mentaliteta pretežitog nacionalnog sastava, i religijskih obilježja. Sve je to počelo nastajati, vremenom, iako je Jugoslavija bila „Federativna Narodna Republika“, s „kom-partijom“, kao kreatorom državnoga sustava.

Savez komunista je bio početak decentralizacije koja će evoluirati u posvemašnje samoupravno usitnjavanje države, s nakanom, da vremenom, specifičnosti svake regije budu uočene i respektirane u procesu izbora modela za organizaciju života u okvirima ustavnih mogućnosti.

Mentalitet svakoga od naroda i narodnosti, nastao stoljetnim razvitkom, počeo je stjecati uvjete za iskaz i izraz, za afirmaciju autohtonosti unutar svake od Republika, čemu je pridonosilo razvijanje i širenje duha samoupravljanja.

Eden je, te 1952., pozvao Tita u posjet Velikoj Britaniji.

Početkom 1953., Tito mijenja Ustav FNRJ, uvodi funkciju Predsjednika Republike. Osobno postaje prvim Predsjednikom, 14. siječnja, počinje dužnost obnašati u civilu, jer je do tada, kao Predsjednik Prezidija (nalik sovjetskom modelu),bio najčešće u maršalskoj uniformi koja je ponekad imala ikonografski efekt“hunte“

U Londonu je, 20. ožujka, 1953.,  susret Tito –Churchill.

Stari ratni suradnici i saveznici se susreću i s uzbudjenjem evociraju svoje ratne razgovore i dogovore, a utemeljuju i novo doba u odnosima dviju zemalja. Kraljica Elizabeta II.,( čije će krunisanje biti u lipnju, kojom zgodom će, prvi put u povijesti,2.VI.1953.,televizija prenositi svečanost ustoličenja suverena), priredjuje u svojoj rezidenciji, Buckinghamskoj palači, prijam za Tita i njegove suradnike, a nazoče Kraljica Majka, suprug Elizabethe II,Vojvoda od Edinburgha i dvorska svita. Svi svjetski mediji prate prvi Titov zapadnoeuropski korak. To je početak niza kasnijih Titovih putovanja diljem Europe.

Krajem 1954. Tito putuje u Indiju, Burmu, susreće Javaharlal Nehrua, tvorca moderne Indije, i U Nua, prvog predsjednika neovisne Burmanske Unije. Na povratku, u Suezu, susreće egipatskog predsjednika Ghamal Abdel Nasera i dogovaraju suradnju medju državama i kontinentima (Europa,Azija,Afrika).

U svibnju, 1955.,u Beograd stiže novi sovjetski lider, Nikita

Sergejevič Hruščov s  najvišim suradnicima, i javno se ispričava zbog Staljinovih pogrešaka i štete koja je nanesena odnosima dviju zemalja.Obnavljaju se odnosi, oživljavaju veze s istočnoeuropskim zemljama, koje u Titu vide heroja koji je imao odvažnosti reći Staljinu NE, onda kada su svi pokorno šutjeli.

Tito posjećuje države Istočne Europe, kao junak posebne veličine, otvara zemlju i za Istok i za Zapad, pa se u toj „Titovoj Jugoslaviji“, susreću Talijani s Madjarima, Madjari s Austrijancima, Rumunji s Francuzima, Bugari s Nijemcima. Istočnoeuropljani, u „Titovoj zemlji“ vide „europski Zapad“.Ta zemlja postaje dinamično komunikacijsko „žilište“ europskog Istoka i Zapada.

Tito prilazi tzv. neangažiranim zemljama i počinje stvarati grupu „izvanblokovskih zemalja.“Krajem 1955., putuje u Indoneziju, Etiopiju, Ghanu, na susrete s dr. Ahmedom Sukarnom, tvorcem neovisne Indonezije, carem Haile Selasijem I.,dr Kwame Nkrumahom, ekspertom za pitanja neokolonijalizma.

Američki predsjednik Dwight Eisenhower upućuje Titu, 1956., svojeg neumornog državnog tajnika Johna Foster Dullesa na susret i razgovore, poglavito nakon Hruščovljevih isprika Titu.

Ljeta, 1956., (18. i 19. srpnja), na Brijunima je susret Tito -Naser -Nehru, i rezultira dogovorom o koncepciji nesvrstanih zemalja, čija će se I. konferencija, održati, 1. rujna,1961. u Beogradu.

Od te, I. konferencije nesvrstanih, održat će se, do 1979. godine, sedam konferencija i Tito će postati živa legenda toga pokreta i faktor kohezije medju članicama, kao što je i kreator relacija europskoga Istoka i Zapada, a posebno uspješan katalizator u odnosima velesila, SAD i Sovjetskoga Saveza, nizom godina koje su se složile u desetljeća.

U listopadu,1963.,Tito posjećuje američkoga predsjednika Johna F.Kennedyja,a samo mjesec kasnije,Kennedy je ubijen, atentatom u Dallasu, 22.XI.1963.,  ubrzo nakon što je toga dana u teksaškim novinama pročitao tekst Wanted - kojim je optužen da suradjuje s neprijateljima SAD-a, s posebnim navodom i Jugoslavije,pod trećom točkom te novinske „optužnice“.

Godinama, i rezultatima u medjunarodnim odnosima, Tito je stekao ugled i utjecaj koji mu je omogućavao raznovrsne potpore iz svih dijelova svijeta. I dok je plovio morima i oceanima, prelijetao kontinente i posjećivao svjetske metropole, razvijao odnose sa svjetskim državnicima, “unutarnji plan“ zemlje je doživljavao izazovne transformacije.

Jačanje nacionaliteta, svijesti o potrebi afirmacije svake od Republika, kao domovine naroda koji su tvorili Jugoslaviju, dobivalo je tada suvremene europske vrijednosti, što je naviještalo ubrzano kretanje zemlje u smijeru konfederativnih značajki.Ustav je bio promijenjen i 1963., pa je i taj impuls  pridonio akceleraciji smjera koji bi počeo voditi pragmatičnoj decentralizaciji. 1. srpnja,1966.,na Brijunskom plenumu je otklonjena struja centralističke koncepcije i metoda „čvrste ruke“ UDBe, (Uprave državne bezbjednosti) s kreatorom Aleksandrom Rankovićem, tadašnjim potpredsjednikom FNRJ, starim Titovim suborcem.Na tu funkciju dolazi, 14. srpnja, 1966., gospodin Koča Popović, intelektualac,par excellence, koji je polazio program pariške Sorbonne, pjesnik nadrealističkoga opredjeljenja i dragovoljac španjolskog gradjanskog rata iz 1937. i 1938., te komandant „nukleusa“ koji je formirao ratnu vojsku, 1941. Koča se povlači s dužnosti, 1972., u otporu Titovoj politici.

U Republici Hrvatskoj je, sredinom šezdesetih godina, inicijativu preuzela elitna ekipa političara, intelektualaca, na čelu s prof. dr. sc. Savkom Dabčević-Kučar, s jasnom koncepcijom razvitka Republke Hrvatske na prirodnim ljudskim i inim resursima, kao zalogu za nov val entuzijazmiranog napretka i samosvojnosti glede vrsta i opsega gospodarskih programa u korist razvitka i širenja socio-kulturoloških potreba i afirmacije hrvatskoga naroda i svih stanovnika, moderno razvojno koncipirane Republike Hrvatske. Prigodom Titova posjeta Japanu, i tada najjačoj svjetskoj industrijskoj sili, u travnju 1968., u delegaciji je Dr. Savka Dabčević Kučar, kao erudit i mislilac, analitičar, ekonomist s vizijom u ime što boljih uvjeta razvitka hrvatskoga gospodarstva kao temelja svim ostalim socijalnim vrijednostima usmjerenih  novim razinama tadašnje suvremenosti.A kada je u jesen,1970. prvi američki predsjednik koji je službeno posjetio Tita,  Richard Nixon,  3o. rujna  i  1. listopada, 1970. prigodom boravka u Zagrebu, 1.X.1970. popodne, pred Banskim dvorima i u susretu s gospodjom dr.sc.Savkom Dabčević-Kučar i hrvatskom političkom elitom, te mnoštvom nazočnih Zagrepčana, poletno uzviknuo : „Živjela Hrvatska !“izazvao je val ponosa s tihim oduševljenjem, tada.

Taj primjer Hrvatske, mogao je postati uzorom nadahnuća i svim ostalim Republikama, u procesima nužnih razvojnih transformacija, a u korist modernizacije zemlje u duhu demokratskih težnji i novih parametara u razvitku, bližih demokratskim modelima europskoga iskustva. Gospodja dr.Savka Dabčević-Kučar je bila vizionarka, spremna svojom erudicijom, političkom pragmom sa stilom i iskustvima u volumenu dnevnooperativnih poslova u svim vitalnim smjerovima razvitka zemlje, u dinamičnom kretanju i izabranom plodonosnom ritmu, pridonijeti kvalitativnim transformacijama koje će, lančanom reakcijom potaknuti i razviti sličnu koncepciju i u ostalim republikama iz sastava SFRJ. Taj proces je već bio započeo u Sloveniji i u Srbiji, a ubrzano je inicirao razmišljanja i u svim ostalim republikama i tzv.autonomnim pokrajinama.

Vizija i pragmatične ideje gospodje Dr Savke Dabčević Kučar, bile su jamstvo dijalektičke dinamike u prirodnoj transformaciji metafiziciranoga sustava koji je imao sve tanju podlogu svoje tadašnje opstojnosti. 

Tita je taj proces zbunio. Njegova osobnost je temeljno ipak bila formirana na značajkama Treće internacionale, bio je izvorno učenik „ruske ideološke škole“,  mladost i osobnu zrelost je ostvario u Moskvi tijekom 2. i 3. desetljeća XX. stoljeća, a tada su mu zapadnoeuropski centri bili tek poligon za lični „šlif“,  pa je s gospodskom manirom, 17. VIII. 1937., preuzeo vodstvo Partije, u Zagrebu.  Temeljno takav, Tito, je odlučio avangardno političko vodstvo u Republici Hrvatskoj, pritiskom suzbiti, započevši nasilnom smjenom  političkoga vrha u Hrvatskoj, 12. prosinca, 1971.,( prethodno definiranom na dvodnevnom sastanku u Karadjordjevu, 30. XI. i 1. XII. 1971.), da bi nastavio smjenama i u svim ostalim Republikama,  u razdoblju  1972.,  do jeseni.

U Zagrebu, rujna, 1972., Tito predlaže ustroj kolektivnoga Predsjedništva zemlje, s izmjenljivim godišnjim obnašateljem dužnosti Predsjednika Predsjedništva, prema abecednom redu Republika. U veljači, 1974. izglasava se novi Ustav Socijalističke Federativne Rpublike Jugoslavije, SFRJ. Tito postaje prvi Predsjednik Predsjedništva SFRJ, a ostali članovi kolektivnoga tijela, bivaju birani iz svake Republike, i s Potpredsjednikom, s godišnjim, rotirajućim, trajanjem.

Ustavom, Republika Srbija, stječe pravo imati i predstavnike autonomnih pokrajina, Kosova i Vojvodine, u kolektivnom Predsjedništvu SFRJ, pa time dolazi do asimetrije u odnosima snaga, jer se Republika Srbija, u Predsjedništvu SFRJ, javlja s tri punopravna glasa, i tri člana, dok su sve ostale Republike zastupane s jednim članom i jednim glasom.

Tito je bio izabran doživotnim Predsjednikom Predsjedništva, utemeljenim Ustavom  iz 1974., a potpredsjednici su se smjenjivali godišnjim ritmom, svakoga 15. svibnja.

Tako je bilo sve do Titove smrti, kada ga je, 4. svibnja, 1980..zamijenio tadašnji potpredsjednik Predsjedništa SFRJ, Lazar Koliševski, iz Makedonije, do redovite rotacije, 15. svibnja, kada je Predsjednikom Predsjedništva SFRJ, postao Cvijetin Mijatović, predstavnik Bosne i Hercegovine, u kolektivnom Predsjedništvu zemlje.

U svojoj brizi za medjunarodne odnose i svojem pripadanju svjetskoj političkoj sceni, Tito je „dopuštao“ da  se na „unutarnjoj sceni“ dogadaju rješenja nedostatnih vrijednosti za važnost funkcija i njihovih obnašatelja.

I u Partiji i u izvršnoj vlasti.

Proces erozije, i marginalizacije harmoniziranih kadrova s vizijom, bio je zahvatio i savezne i republičke sredine i razine.

U tom procesu treba tražiti uzroke  sve „iskošenije plohe“ silaznoga puta zemlje.

Pa ljudi su oni koji grade ili razgradjuju, koji stvaraju uvjete uzlaza i razvitka, ili slabljenja i urušavanja.

Krediti i kreditni aranžmani tadašnje Jugoslavije obuhvatili su oko šesto izvora.

Krediti su stizali u obrocima, a redosljed usmjeravanja obroka, prema prioritetu Republika, je postao „jabukom razdora“ medju rukovodstvima tadašnjih Republika i autonomnih pokrajina, koja su pretendirala na primat u rasporedu kreditnih obroka. Ti sukobi su progredirali i, kao plimnim valom, zahvatili i savezne organe, uključujući  i  kolektivno  Predsjedništvo  zemlje.

A Predsjedništvo SFRJ, postupno je počelo imati pogrešan tretman. Kako?

Svaka Republika i autonomna pokrajina, je izabirala svoga predstavnika za Predsjedništvo zemlje. Izbor predstavnika iz svake Republike i autonomne pokrajine, označio je sastav Predsjedništva i momentom davanja prisege svih članova, Predsjedništvo SFRJ je ušlo u funkciju s petogodišnjim trajanjem mandata, postajući kolektivni „šef države“. Dakle, nadredjeni Republici koja ih je birala na tu funkciju, u sastav kolektivnoga Predsjedništva države.

A Republike su se prema svojim članovima u Predsjedništvu zemlje, počele odnositi kao da su oni njihovi delegati u medjunarodnom tijelu. Pozivali su svoje članove iz „vrha države“ na sastanke najviših republičkih tijela, pa su predsjednici Republika počeli „vladati“ svojim članovima u Predsjedništvu savezne države. To stvara eroziju „kolektivnoga šefa države“, u korist sve autonomnijeg  ponašanja  svake  od  Republika  ili pokrajina.

Započeo je, običajnim pravom, proces osipanja zemlje na njezine sastavne dijelove. Tu je i začetak najnovijeg vala državotvornih početaka svake od Republika.

Partija pokušava održati koheziju, ali je i ona ustrojena principom kolektivnoga saveznoga Predsjedništva,  sličnoga odnosa  prema svakom članu, svake od Republika ili pokrajina, kao i u Predsjedništvu SFRJ. Osim toga je Predsjednik SKJ bio i član Predsjedništva SFRJ, pa je u toj ličnosti“dupliciran“ devijantan odnos Republika,  prema članovima najviših saveznih organa.

Predsjednik CK pojedine Republike ili autonomne pokrajine, dopušta sebi usmjeravati i „vladati“ članom kojega je Republika izabrala za najviši organ u zemlji, kolektivno Predsjedništvo SKJ.

Umjesto da se podrede saveznom tijelu, republički vrhovi su, preko svojih članova u saveznom tijelu, te članove tretirali svojim delegatima, emisarima i pragmatično su se postavljali „iznad njih“.

U pravno-normativnom tumačenju, odluke donošene u tako devijantnim odnosima koji su stvoreni normativno-protokolarno-komunikacijskim neredom, mogle su biti odbačene kao nevrijedeće i posve bespredmetne, protuzakonite.

To medjutim nitko nije uvažavao niti je ispravno reagirao u duhu jedino vrijedećih statutarnh  odredaba.

Kada se raspao XIV. kongres SKJ, u siječnju, 1990.,kada su se, delagacija Slovenije, pa odmah i delegacija Hrvatske, povukle i time „rastočile SKJ“, (Savez komunista Jugoslavije), ubrzo su utjecajno razvijane, legalno formirane, političke stranke, u Sloveniji, i Hrvatskoj HSLS (Hrvatska socijalno-liberalna stranka), 20. svibnja, 1989.s gospodinom Vladom Gotovcem i Slavkom Goldsteinom, te s predsjednikom Draženom Budišom, od 1990. negdašnjim čelnikom zagrebačkih studenata, mladih „hrvatskih proljećara“iz 1971.

Javnim osnivanjem političkih stranaka, nastaje politički pluralizam, koji, tada postojećim Ustavom iz 1974., nije bio dopušten, pa je činom osnivanja prve javne političke stranke, osim komunista, Ustav prestao imati legalitet, a time je država bez Ustava prestala postojati.

Nestala je SFRJ.

To  je čist normativni automatizam. Dakle, osnivanjem prve nove političke stranke u državi Jugoslaviji, SFRJ je, kao država, s Ustavom iz 1974., prestala postojati.

No, umjesto da je došlo do mirnog razlaza SFRJ, na sastavne dijelove, prema granicama Republika, verificiranim na II. zasjedanju AVNOJ-a, 29. i 30. studenoga, 1943. u Jajcu, nastavljena je  inercija u progresiji. To je postala baza bezvlašću i nadolazećem kaosu u odnosima, na koje je svatko gledao kako je htio.

U Hrvatskoj se osniva Hrvatska demokratska zajednica, HDZ, lipnja, 1989., velikim Saborom HDZ-a u zagrebačkoj Dvorani „Vatroslav Lisinski“. Politički pokret za afirmaciju hrvatske državotvornosti i stvaranju uvjeta za nastajanje nove, moderne neovisne,demokratske države,Republike Hrvatske.

Na čelu pokreta je dr.sc. Franjo Tudjman, povjesničar i političar s bogatim iskustvom u javnom djelovanju. Dr.Franjo Tudjman je u mladosti bio sudionik partizanske  borbe,  tijekom II. svjetskog rata, postao generalom u vojnom ustorju FNRJ, potom se odijelio od sistema, svojim NE ! Titu, i umjesto da komforno uživa benefite i visoku generalsku mirovinu, postao zagovornikom drugačije vizije zemlje i, uz neminovni uznički dio osobne staze, osvojio „novu obalu“ za nove vizije. To je put s „osobnom cijenom“, ali i moralnim pravom za pokret u smjeru novih vizija.

Kao takav, dr.sc.Franjo Tudjamn je bio jedini čelnik, medju onima iz ostalih Republika, koji je imao impresivnu stazu osobne evolucije u stvaranju svjetonazora kao putokaza za političku akciju novoga doba i duha moderne hrvatske države.

Ustavno-zakonodavni kolaps SFRJ, bio je dr.Tudjmanu impuls za organizirani početak ostvarivanja svoje vizije, neovisne suvremene države, Republike Hrvatske.

Program HDZ-a pobudjuje val sveopćega oduševljenja za stvaranje neovisne hrvatske države. Hrvati iz dijaspore, sa svih strana svijeta počinju pristupati tom jedinstvenom pokretu hrvatskoga novoga doba. Pokret, dinamično raste broj članova, široko se agitira za vrijednosti novoga doba, sprovode se prvi višestranački izbori i Hrvatska dobiva svoj prvi Hrvatski državni sabor, moderni parlament, koji započinje radom, 30. svibnja, 1990. s novim insignijama, državnom zastavom, i nizom institucija državotvornoga smijera u velikom zamahu razvitka.

Ali, anahronizam je u odluci da taj novi Sabor, novoga duha razvitka i programa, upućuje predstavnika Republike Hrvatske u kolektivno Predsjedništvo SFRJ, u tijelo stvarno nepostojeće države. Pravno-normativno, nepostojeće.

To je razdoblje pragmatičnog „dualizma“ u kojemu je svaka od Republika sve samostojnija, s elementima državnosti, uz istodobno postojanje starih „saveznih organa“, bez pravno-normativnoga temelja, jer je duh Ustava iz 1974.nestao.

Brojni kreditori SFR Jugoslavije, imali su jedinoga jamca, Savezno izvršno vijeće, (centralnu saveznu vladu), i saveznoga predsjednika Vlade, pa nisu dopuštali da im taj jamac“umre“.

Zato dugo podržavaju agoniju saveznih tijela, uz razmišljanje, što učiniti s ogromnim dugovima SFRJ, u svijetu.

Za desetak lipanjskih dana, 1991.,Slovenija je uspjela ishoditi neovisnost i kao samostalna država, 25. lipnja, 1991.,Republika Slovenija, započinje razdoblje svoje nove epohe.

To ojačava otpor Srbije, koja se „oštro protivi“ raspadu već nepostojeće zemlje, pa se srbijansko političko vodstvo, s anahrona tri glasa u Predsjedništvu Predsjedništva SFRJ, članom iz uže Srbije, iz AP Kosova i članom iz AP Vojvodine, nadglasavanjem pokušava usmjeriti na mogućnost pokreta savezne vojske, kao faktora „očuvanja nestale države“.

Naime, prestankom postojanja normi Ustava iz 1974., gasi se i kompetencija, pa i opstojnost ustroja savezne vojske, Jugoslavenske narodne armije, JNA. U normativnom aspektu, JNA, tada ne postoji. No, pragmatično, inercijom ona je još u starim formacijama i rasporedu, tek što se je morala povući iz Slovenije, dakako i s ljudskim žrtvama Slovenije. Već taj pristup pokazuje da je JNA tvorba bez orijentira i smisla.

Srbijansko političko vodstvo, kojim dominira Slobodan Milošević, kroz pristup preko saveznih organa, inicira,u susretu ministra obrane SFRJ i ministra obrane tadašnjega Sovjetskog Saveza, postupak„prebijanja vjerovničko-dužničkih odnosa“, ekvivalentom količine oružja nekih vrsta, pa nastoji snage JNA aktivirati kao snage pristiska na Republiku Hrvatsku.

Hrvatska se dinamično organizira u smjeru svoje moderne državne neovisnosti. U Srbiji nastaju i paravojne formacije iz redova dobrovoljaca, mladeži s gradskih margina, iz gangova, ili iz redova prigodno oslobodjenih uznika.

Pritisci na Republiku Hrvatsku, sa svih strana, vojske koja prijeti brutalnim nastupom, utječu na vodstvo Hrvatske i dr.Tudjmana, da se ,nizom političkih akcija, razgovora i pregovora, susretom u Karadjordjevu sa srbijanskim predsjednkom Miloševićem, strateško-taktičko-politički dogovore o načinima i uvjetima ostvarivanja svojih političko-programskih koncepcija.

Pred evidentnim nasrtajima strukture stare vojske, JNA, Republika Hrvatska organizira nastajanje svojih autohtonih vojno-ustrojbenih formacija, mobiliziraju se ljudi i vrtoglavo raste broj dragovoljaca, spremnih se uključiti u nove obranbene snage domovine koju žele, štititi je, i razvijati u neovisnu slobodnu samosvojnu državu Republiku Hrvatsku

Hrvatska stvara svoje vojne i policijske snage, organizira naoružavanje svojih snaga i sprema ih za akcije, za otpor još opstojnim formacijama JNA diljem hrvatskih vojarni. Cvijet hrvatske mladeži pristupa i sudjeluje u tom epohalnom procesu stvaranja hrvatske države.

Srbijanski politički vrh, manipulacijom urušenih saveznih tijela, stvarno nepostojećih, ali inercijom opstojnih, organizira vojni pohod na Hrvatsku i nastaje doba teškoga, rata.

Rat nije nikada službeno objavljen, ali se je nizom vojno-redarstvenih akcija, učestalih i raširenih diljem prostora Hrvatske, žestoko odvijao.

Hrvatski Srbi se dijelom iseljavaju iz Hrvatske, ili se, secesionistički odjeljuju od procesa nastajućih u njihovoj stoljetnoj domovini Hrvatskoj.

Hrvatski Srbi, proglašavaju u Hrvatskoj, Republiku Srpsku Krajinu s centrom u Kninu, pa time presijecaju zemlju na sjeverni i južni dio.

Srbija i Srbi, oni srbijanski Srbi koji su u Srbiji, i Srbi izvan Srbije, u Bosni i Hercegovini, Srbi u Hrvatskoj, Srbi u Madjarskoj (Ugarski Srbi), postali su tijekom stoljeća, kvalitativno različitih života i iskustava, ljudi s razlikama u medjusobnom mentalitetu, što znači i u običajno-kulturološkom standardu.

Hrvatski Srbi se stoljećima, znači nizom generacija, radjaju, rastu, razvijaju i tvorački ostvaruju u Hrvatskoj, pa im je prirodno, Hrvatska domovina. Bilo je prirodno očekivati njihovu spontanu, iskonsku lojalnost zemlji koja se našla u vatri, pa i riziku, u kojemu je Hrvatska bila 1991.

No, srbijanska politička strategija je nastojala sve Srbe, Srbe svih sredina, svesti pod „zajednički nazivnik“, računajući s njihovom snagom i akcionom spremnošću potpori ideja Slobodana Miloševića.

Mnogi od hrvatskih Srba nisu nikada u životu bili u Srbiji, i kada su se, masovno pokrenuli i našli se u Srbiji, kao u inozemstvu, postali su posve neadaptirani, svih godina, do danas.

Vrijeme domovinskoga rata u Hrvatskoj.

Velike i teške borbe, razaranja, iseljavanja tisuća stanovnika, razrušeni gradovi, izginuli ljudi, minirana ogromna površina zemlje.

Napokon, nakon više od četiri godine borbi i različitih oblika ratovanja, Hrvatska se oslobadja i ostvaruje svoju teritorijalnu cjelovitost u ime izgrdanje svoje moderne suvremene demokratske europske opcije za uspješnu budućnost.

Vojne formacije JNA, napokon napuštaju Hrvatsku, povlače se na područje Bosne i Hercegovine  i tamo ostaju.

Formira se Republika Srpska u BiH, a formacije JNA, se oblače u novokreiranu uniformu „vojske Republike Srpske“ i time, u državi Bosni i Hercegovini, postaju vrsta „novotvorine“ kao snage koje „brane interese i uvjete Srba u Bosni“, u Republici Srpskoj BiH. To narušava opstojnost suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Alija Izetbegović, u medjuvremenu priznate neovisne države i punopravne članice OUN, istoga dana kada je članicom Organizacije ujedinjenih naroda, postala i Republika Hrvatska, 22. svibnja, 1992., tijekom 46. zasjedanja Glavne skupštine OUN, kreće u medjunarodnu akciju pomoći. Brojni dragovoljci, koji iz mnogih arapskih zemalja i država islamskoga svijeta, stižu u BiH, postaju sastavnim dijelom vojnoga ustroja BiH, kao protuteža rizicima koje predstavlja stvorena vojska Republike Srpske, u toj  „kvazidržavnoj formaciji“  na području  Bosne i Hercegovine. Republika Srpska je do danas,anahronizam političko- strateške logike u formaciji mlade neovisne države, kakva  je Bosna i Hercegovina, već godinama,pa je BiH, sve do sada, pod protektoratom medjunarodnih organizacija, inicijativom OUNa, kao zalog miru u tim apsurdnim uvjetima, formuliranim i u Daytonu,1995.

Područje Kosova i Metohije, povijesno istaknuti dio stare srbijanske države, Kosmet, kasnije nazvano imenom Kosovo, Ustavom od 21.veljače, 1974., stječe status autonomnosti, s pravom da se izrazi, svojim predstavnikom i glasom, izravno u kolektivnom Predsjedništvu SFRJ. Time je bila izjednačena s pravima i mogućnostima ostalih Republika iz tadašnjega sastava zemlje, iako je objema autonomnim pokrajinama, i AP Kosovu i AP Vojvodini, prirodni ustrojbeni vrh trebao biti na najvišoj razini Republike Srbije, čijim su sastavnim članicama, a nikako u izravnoj relaciji prema vrhu SFRJ.

Takav ustavni status je dao elemente državnosti i AP Vojvodini i AP Kosovu. To je pak davalo Srbiji mogućnost da, svojim glasovima na sastancima, počne dominantno utjecati na ritam sadržaja i koraka u kretanju zemlje, unutar programa i djelovanja Predsjedništva na saveznoj razini zemlje.

Sve su to anahronizmi, egzaktni, jasno zamjetljivi i istodobno opstojni, inercijom ili nehajem.

Još od Ustava FNRJ, iz 1963.,Kosovo je započelo svoju razvojnu etapu s naglascima „albanskoga štiha“koji je ovladao nizom generacija mladih.

Te generacije, u nizu, danas u dobi od 20 - 50 godina starosti, dakle u najaktivnijoj životnoj dobi, nose jedinstvenu ideju o državnopravnom suverenitetu Kosova, koja u suvremenosti kulminira, pa  bi morala  biti, pragmatičnim razlozima politčke suvremenosti, i uvažena.

U kontekstu vrlo složenih, i slojevitih odnosa, te specifičnosti svakoga dijela bivše države SFRJ, pretvorene u niz novoustrojenih mladih država, značajan je „faktor mudrosti“ Makedonije, koja je prvi put u svojoj ukupnoj povijesti, uspjela postići status samostalne države. Neovisnosti Makedonije se snažno i ustrajno opirala utjecajna Grčka, pa je trebalo mnogo vještine u pristupima i komunikaciji s relevantnim faktorima u Europi i svijetu, da se napokon, većinom glasova članica Europske unije, Makedonija prizna neovisnom državom. No, sam naziv koji joj je dopušten, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, svjedoči o teškoćama i stanovitoj krhkosti položaja te zemlje. Iskustvo, stavovi, znanje i stil prvoga makedonskoga predsjednika gospodina Kire Gligorova, pridonijeli su kredibilitetu zemlje i njezinu postupnom utjecaju u medjunarodnom životu. Dakako, Makedonija ima mnogo dilema i vitalnih otvorenih pitanja glede strateških smjerova u procesima svojega razvitka, pa će brojne probleme morati strpljivo i pažljivo sagledavati i rješavati. Kiro Gligorov je osobno pridonosio da se u tom procesu formiranja neovisne države Makedonije, ne ispali ni metak, ni iz kojega izvora, pa je tim uspjehom postao nedvojbeno povijesna ličnost suvremene makedonske epohe. U svojoj 8o. godini, Kiro Gligorov je odlučio, nakon završenoga drugoga predsjedničkog mandata, otići u mirovinu i time dati primjer ukusnoga ponašanja u obnašanju najviše državne vlasti u zemlji, koja je ,iskustvima, bliža tradiciji u kojoj samo smrt smjenjuje vladara.

Svojim primjerom i stavom, Kiro Gligorov kreira novi duh i u tom segmentu života.

Specijalni izaslanik generalnog tajnika OUN-a  za područje bivše Jugoslavije, na čelu medjunarodne vojne misije UNPROFOR, bio je stigao, 1994., i smjestio se u Zagreb, koji je postao njegovom bazom za obnašanje brojnih odgovornih medjunarodnih poslova. S velikim osobnim ovlastima, u ime svjetske organizacije OUN, odmah je imao područje utjecaja svakim korakom i svakom riječi. Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina, bile su od svibnja, 1992. punopravne članice OUN-a. Kao neovisne države, medjunarodno priznate, i od najvećih država svijeta, očekivale su konstruktivne pristupe svim svojim vitalnim pitanjima s karakterom problema. Postavilo se i pitanje o tome zašto snage UNPROFORa ne oviju države, suverene članice OUNa, područjima njihovih granica, a ne ih presijecati linijama konfliktnih medjusobnih zaoštrenosti? Rečeno je da treba pregovarati sa svima koji imaju i rabe oružje, jer najprije treba“utihnuti oružje“, a nakon toga pregovarati o uredjenju svih drugih odnosa.

Pitanje je dotaklo i nijanse protokolarnih osjetljivosti, glede komunikacija, pa ako najviši predstavnik OUNa  u Hrvatskoj, razgovara i dogovara aktualne teme s Predsjednikom Republike Hrvatske, dr.Franjom Tudjmanom, što je prirodno i očekivano, zašto se u SRJ (Saveznoj Republici Jugoslaviji),susreće sa Slobodanom Miloševićem, koji je predsjednik Srbije, tek jedne konstitutivne jedinice SRJ, a ne s Predsjednikom SRJ, najprije Dobricom Ćosićem, potom Milanom Panićem, a poslije Zoranom Lilićem. Zašto se proizvodi „komunikacijska zbrka“? Kako je moguće tolereirati „državu u državi“, Republiku Srpsku, u neovisnoj članici OUNa, Republici Bosni i Hercegovini? Zašto hrvatski secesionisti iz tzv.Republike Srpske Krajine, idu slobodnim prolazom, u Beograd i zašto se predstavnik OUNa, u Beogradu, kod Miloševića, sastaje s tzv. predsjednikom tzv.Republike Srpske Krajine? Kakav je to red, zakonomjernost i protokol? Sve urušava očekivani red! Neregularni oblici političkoga i diplomatskoga života i rada, pridonose zbrci u kojoj se neće znati „tko pije, a tko plaća“

Republika Hrvatska ima svoju vlast, svoga Predsjednika, svoje odmetnike u Kninu. Državu treba, graničnom crtom, „oviti“ snagama medjunarodne vojne misije, UNPROFORa, i omogućiti svim snagama, da se „unutar državnoga prostora“ susreću, pregovaraju, raspravljaju i dogovaraju, da smiruju konflikte, bez utjecaja iz vana.

To isto treba i s BiH, a ne dopuštati da se Republika Srpska i njezini vojni i administrativni čelnici, kreću od Banja Luke do Beograda, kao kroz jednu državu! Koridor koji je spajao Knin i Beograd i rasijecao Hrvatsku, bio je organizacijski anahronizam, koji je stvarao i širio kaos.

Kako je moguće u Hravtskoj razgovarati s Predsjednikom države, a u SRJ s predsjednicima konstitutivnih jedinica, najčešće Srbije, ponekad Crne Gore, a sporadično i s predsjednikom SRJ ?

A onda, u BiH,  kontaktirati, posve prirodno s Predsjednikom Predsjedništva BiH, Alijom Izetbegoviećm, a istodobno, u istoj neovisnoj državi i članici OUNa, s predstavnicima “države u državi“Republici Srpskoj, koja je anomalija u ustroju BiH. 

To je sve  nered, koji znači dopunske uzročnike kaosa, pa je bilo prirodno pitati –dokle  tako?

Istodobno su se odvijale serije susreta, razgovora, kvazi-pregovora, eskalacije sukoba, oblici torture prema civilnom pučanstvu. Veliki zbjegovi prognanoga pučanstva s velikoga prostora tih zemalja, razoreni Vukovar, razoreni i podijeljen Mostar, egzodus u Srebrenici, konclogori, zlostavljanja uhićenih ljudi, tisuće protjeranih, ranjenih i poubijanih, s opustošenim selima i gradovima. Mnoštvo pogubljenih u surovim borbama. Hrvatski program vojno-redarstvene akcije Bljesak i, u kolovozu, 1995.,Oluje, oslobadja zemlju i teritorijalno je integrira.

I tada –Dayton, u SADu. Na pregovorima, Alija Izetbegović, dr.Franjo Tudjman, Slobodan Milošević, Momir Bulatović.

Američki predsjednik Bill Clinton, principom„konklave“, okuplja predsjednike i ustraje u traženju konkretnoga ishoda koji će značiti i rješenje neuralgičnih pitanja. Napokon, nakon serije razgovora i pristupa svim gorućim temama, potpisuje se primirje u Daytonu.

Potpisano se primirje verificira na sastanku u Parizu, 15. prosinca,1995. Opet su svi predsjednici, Dr.Tudjman, Milošević, Izetbegović, u prigodnoj ceremoniji.

Republika Srpska u BiH, ostaje apsurdom, i time postaje izvorom nereda i tenzija u progresiji i ekspanziji.

U svim tim procesima nema elemenata za stvaranje reda, ni u glavama niti u životu.

Dr.Tudjman je u Republici Hrvatskoj u svojem drugom predsjedničkom mandatu, ali ga teška bolest počinje rapidno slabiti i Predsjednik umire,10.prosinca,1999.Velikom sprovodu predsjednika Dr.Tudjmana, u Zagrebu, nazoči i turski predsjednik Sulejman Demirel.

U SRJ, Milošević postaje, nakon dva mandata vladanja Srbijom, predsjednik Jugoslavije, koja, da bi čuvala ime, ima uz Srbiju samo još Crnu Goru. Ta dva konstitutivna dijela se zovu Savezna Republika Jugoslavija. Dakako, težište značenja se prenosti na Predsjednika SRJ, kao što je u cijelom prethodnom razdoblju, bilo na Predsjedniku Srbije. Sve je rukovodjeno osobnošću, bez reda i zakona, poglavito kolebljivoga morala. Miloševićev režim, biva masovnim otporom i velikom pobunom u Beogradu, slomljen. Milošević pada, 5. listopada, 2ooo., uhićen je, a 28. lipnja, 2001 ga nove vlasti u SRJ, izručuju Haagu, Medjunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Umire u Haagu, 10.ožujka,2006.,tijekom sudjenja koje nije okončano.

I Alija Izetbegović se povlači s funkcije, a i s čela političke stranke koja ga je promaknula do „čela države“ BiH.

U Republici Hrvatskoj su opći izbori, početkom 2000. i vlast, umjesto „monolitnog HDZa“, osvaja politička koalicija stranaka, iz pozicije političkoga „centra“ i političke „ljevice“.

Na posebnim predsjedničkim izborima, mandat Predsjednika Republike Hrvatske, osvaja gospodin Stjepan Mesić, koji prisegu daje pred velikim brojem predstavnika vlasti iz brojnih europksih država i SADa.

Prisegom, Stjepan Mesić postaje Predsjednikom Republike Hrvatske s velikim ovlastima koje je toj funkciji priskrbio dr.Franjo Tudjman.

Predsjednik Mesić odlučuje kreirati „trodiobu“vlasti u zemlji, pa promjenom Ustava , poluge vlasti razdjeljuje na odnos: Predsjednik – Sabor - Vlada RH. To Republiku Hrvatsku čini zemljom usmjerenom iskustvima suvremene europske demokracije na polju političkoga sustava i njegova značenja.

Hrvatski državni sabor, postaje jednodomni, i naziva se Hrvatski sabor.

Njegovi Odbori bi, svojim programom rada morali mjeriti “puls života i javnosti“,  i  vrijedne ideje oblikovati kao prijedloge za zakonodavno-normativnu ugradnju koja će, izvršnoj vlasti zemlje, Vladi Republike Hrvatske, biti platformom za program i pragmatičan rad, tijekom mandatnoga razdoblja. Prijedloge saborskih Odbora raspravlja i usvaja Sabor, koji je višestranačko tijelo, čiji su zastupnici verificirani stranačkim političkim izbornim listama, tijekom sprovedenih općih izbora u zemlji.

Od  izbora, 3. siječnja, 2000., nadalje, Sabor se mijenja „u hodu“.

Stanoviti broj zastupnika, koji su svoj zastupnički status dobili s pobjedničkih stranačkih lista, isključuje se iz svojih matičnih političkih stranaka,osnivaju čak i nove stranke, koje nisu programima sudjelovale na izborima, jer ih nije niti bilo. Kao tvorci „novih baza“, u hodu, zadržavaju svoj osobni status zastupnika, koji nisu osvojili osobnim istupom pred biračkim tijelom, nego stranačkom listom na čijem su popisu bili.

To je, pragmatično promatrano, iznevjereno očekivanje birača, zanemarivanje biračke volje. Možda je i normativna upitnost opstojnosti takvih zastupnika, kao članova Sabora.

Da li su i saborske odluke, s takvom devijantnom gestom broja zastupnika, i legalne?

Takav sastav Sabora je, možda i normativno upitan, a odluke Sabora takovoga sastava mogu biti podvrgunute analizi glede legaliteta i provedbene opstojnosti. Tim se aspektom, čini se, nitko ne bavi. Sve se odvija nekom vrstom automatizma i uvažavanja osobnosti zastupnika, bez obzira s koje je inicijalne izborne liste postao „netko drugi“, ili čak tvorac nove, na izborima nepostojeće stranke.

To je, u postotku omasovljenosti pojave, moguće samo u razvojnoj etapi vrlo mlade demokratske države, države u nastajanju i dinamičnom razvitku.

Shvati li se stara istina da „zakone redovito donose oni koji ih se ne drže“,treba se pitati da li će mlada država, nastala velikim, epohalnim valom svenarodnog oduševljenja i velikim žrtvama tijekom godina rata, naglašeno krenuti postupcima pune afirmacije etičko-moralnih normi u svojim dnevno-operativnim programima, te vrstama i oblicima njihove uspješne realizacije, u ime demokratskog dostojanstva i digniteta pučanstva, od čovjekove osobnosti, do širih obuhvata socijalnih grupa, i društva u cjelini.

Legendarni njemački kancelar, Otto von  Bismark, utjecajni europski državnik druge polovine XIX. stoljeća, koji je bio i domaćinom najvećeg medjunarodnog političkoga skupa, Berlinskoga kongresa, održanog, od 13. lipnja, do 13. srpnja, 1878., bio je komentirao vlast i metode vladanja glede osobnoga stila vladara .

Bismark je rekao da se ne može istim načinom vladati u svim situacijama i vremenima.

Postoje uvjeti i situacije u kojima se mora vladati „čvrstom rukom“, a ima razdoblja u kojima se mora imati tolerancije i sluh za konstruktivnu popustljivost, koja je, u odgovarajućim uvjetima i spletu odnosa, strateški dobitna vrijednost.

Dvojica hrvatskih Predsjednika Republike, prvi, dr.Franjo Tudjman, i drugi, gospodin Stjepan Mesić, reljefno ilustriraju spomenutu Bismarkovu poruku, koja u suvremenim uvjetima života i razvitka Republike Hrvatske, konstruktivno pridonosi i pomaže kvalitetnoj senzibilizaciji javnosti, političke i šire, za sve uspješnije razumijevanje i pripadanje procesima demokratske evolucije u državnome ustroju i vrijednostima koje se proklamiraju u ime uspješne budućnosti zemlje i njezina pučanstva, u koordinatama europske suvremenosti.

A suvremenost može kreirati  sprege stilova ili njihovih djelomičnih aplikacija, u korist punoga izraza mladih naraštaja u političkom životu zemlje, dakle - pogled u budućnost s faktorima plodonosne evolucije.

Netom rečeno, svoju pozitivnu aplikaciju ostvaruje izborom trećega Predsjednika Republike Hrvatske, prof. dr. sc. Ive Josipovića, koji je 18.veljače,2010. stupio u predsjedničku funkciju.

Razvijeno,senzibilizirano hrvatsko biračko tijelo,izabiralo je, medju mnogim kandidatima u dva izborna kruga, i odlučilo je za ličnost intelektualca, znanastvenika,profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i kreativnoga umjetnika, skladatelja i pedagoga,  profesora zagrebačke Muzičke akademije....Predsjednika medjunarodnoga muzičkoga Biennala u Zagrebu i Društva  hrvatskih skladatelja....erudicija i stil ,otmjenost i umjerenost, jamstvo su utjecaja i osobitoga značenja ličnosti trećega Predsjednika Republike Hrvatske u vremenu velikih i iznimno složenih gospodarskih, a uz to, lančano, i niza socijalnih pitanja s kojima se suočava zemlja.

Tek, s proljeća, 2006., sveopćim narodnim iskazom, referendumom, Crna Gora se oslobadja sprege sa Srbijom, u kojoj je bila od 1918. godine, od kraja I. svjetskog rata, u Kraljevini SHS, u FNRJ, za trajanja SFRJ, i srbijanskim pritiskom u strategiji Slobodana Miloševića, koji je, spregom Srbije i Crne Gore, želio imati bazu za kontinuitet imena Jugoslavija, u nazivu države, SRJ, Savezna Republika Jugolsavija. U postmiloševićevskom vremenu, za trajanja predsjedničkog mandata Mila Djukanovića, u Crnoj Gori, gospodin Javier Solana, je prihvatio sve jasnije i sve eksplicitnije izraze Crne Gore za neovisnošću, pa je predložio opstanak veze Srbije i Crne Gore, s oba imena Republika u nazivu države, što ukida naziv SRJ.

Bilo je usvojeno da se za dvije godine od novoga državnoga naziva Srbije i Crne Gore, održi referendum o neovisnosti, koji je održan, u nedjelju, 21. svibnja, 2006. s propozicijom o potrebnih 55% glasova ZA, da bi rezultati bili uvaženi.

Napokon je to postignuto i Crna Gora je proglasila svoju neovisnost i napokon opet postala samostalna država, kakvom je, prvi put postala, odlukama Berlinskoga kongresa, 13. srpnja, 1878.,za vladanja Kneza Nikole (od 186o.do 1918.). On isprva vlada patrijarhalnim apsolutističkim načinom, a 19o5. donosi Ustav Kneževine, kojim izaziva otpore mladog gradjanstva i školske mladeži, buduće inteligencije, pa se 1910. knez Nikola proglašava kraljem i Crna Gora postaje monarhija.

To je bilo vrijeme u kojemu je kraljevina Crna Gora i teritorijalno narastala, pa je, u vrijeme I. svjetskoga rata, u borbama i kretanjima trupa, bila najprije osvojena od austrijske vojske 1916., pa ju je poslije oslobadjala srbijanska vojska i 1918. je proglašeno ujedinjenje Crne Gore i Srbije, odlukom Skuptštine u Podgorici.

Od tada, do 13. srpnja, 2006. kada je opet neovisna, suverena država Republika Crna Gora, obilježila svoj prvi dan nove državnosti, ta zemlja je prolazila sudbinu ostalih Republika iz sastava Jugoslavije.

Umjesto da je, odlaskom Slovenije iz sastava SFRJ, a u duhu Odluka II. zasjedanja AVNOJa, iz 1943., svim Republikama iz sastava Jugoslavije osigurana etapa državotvorne neovisnosti u duhu izabranih strateških smjernica razvitka svake od njih, došlo je do rata, i najvećih strahota kroz koje je prolazilo pučantsvo u ovom dijelu Europe, od II. svjetskoga rata do sada.

I punih šesnaest godina, iznimno dramatičnih godina, je trajao proces razdruživanja Jugoslavije, od Slovenije, 25. lipnja, 1991., do Crne Gore, 13. srpnja, 2006.

Srbija, s koalicijskomVladom, s predsjednikom Republike Borisom Tadićem, zagovornikom europske orijentacije Republike Srbije, kao moderne suvremene europske demokratske države, organizira referendum za novi Ustav Republike Srbije, koji se usvaja 29. listopada, 2006., nakon čega se organiziraju izvanredni parlamentarni izbori, 21.siječnja, 2007.,na kojima, za 250 poslaničkih mjesta, 81 osvaja Radikalna stranka, 65 mjesta osvaja Demokratska stranka predsjednika Borisa Tadića, te ostale manje stranke demokratske europske orijentacije, koje će nedvojbeno tvoriti koaliciju,perspektivnu, u korist moderne  države, članice EU.

Za sve to je potrebno vrijeme, baš  kao što je bilo potrebno i Hrvatskoj, za svaku kvalitativno vrijednu etapu njezine društvene evolucije i ustroja, kao i gospodarskoga razvitka i rasta, kao permanentnog procesa u društvenim odnosima.

Prihvati li se stajalište, koje nadahnuto komentira europski veleum Lav Nikolajevič Tolstoj, u svojem epohalnom djelu „Rat i mir“,  da je ratu cilj-ubijanje, da su orudja rata - špijunaža,  izdaja i poticanje izdajništva,  uništavanje pučanstva, pljačka, kradja imovine, prijevara, laž, ratna lukavstva, jačanje vojničkoga staleža, koji mora usvajati disciplinu, ali i vrijeme dokolice, razvrata, pijanstva, surovosti.........može li se zamisliti što je sve, danomice bilo u opsegu zbivanja, na područjima ratom zahvaćenih odnosa u zemljama,državama koje su nastale, surovo-dramatičnim raspadom Jugoslavije.

Uz  jednu socijalno-psihološku sliku kao zakonomjernu vrijednost u ratnom iskustvu, o čemu piše i Suvorov i Klauzewitz, a dakako, romansirano, na dokumentarnoj bazi, i veleum Lav Nikolajevič Tolstoj u romanu „Rat i mir“spoznaje se.

Iz naznačenih slika psihologije vojske, kao mase, u ratnim izazovima, može se možda temeljiti i obrana hrvatskih zapovjednika u vojno-redarstvenim akcijama Oluja..... i nizu drugih.....

L.N.Tolstoj: „..........Napoleon je izdavao svoje naredbe koje su ili već bile izvršene prije no što ih je on izdao, ili se nisu mogle izvršiti, pa se nisu niti izvršavale.

Maršali i generali, koji su bili bliže bojišnici, ali koji, kao i Napoleon, nisu sudjelovali u bici, već samo ponekad  izlazili u borbenu vatru, naredjivali su, nepitajući Napoleona, i zapovijedali kuda će se i odakle pucati, te kuda će pojuriti konjica, a kuda potrčati pješadija.Ali, i njihove naredbe, kao i Napoleonove, su se izvršavale u najmanjoj mjeri i rijetko.

Pretežito je bilo suprotno od svega što su oni naredjivali.Vojnici kojima je bilo naredjeno da idu naprijed, bježali su nazad kad zapadnu pod vatreni udar.Vojnici koji su prema naredbi morali stajati u mjestu,odjednom, kada bi spazili da im se približava neprijatelj, bježali su, nekada nazad, a nekada su jurnuli naprijed, a konjica je istrčavala bez naredjenja,da goni protivnika u bijegu.

Naredbe, iz najnižeg ustrojbenog ranga, koje se nisu osvrtale ni na kojeg komandanta, a kamo li Napoleona, izdavane su po volji operativaca, neposredno u momentu, jer se u bici radi o nečemu što je čovjeku  najvažnije, o osobnom životu,pa se čovjeku spontano učini da će se spasiti ako pobjegne nazad, nekada ako potrči naprijed, pa su i ti ljudi, koji su se nalazili u najvećoj bojnoj vatri,postupali prema trenutnom raspoloženju.......

.............. Maršal Kutuzov, je iz svojega dugogodišnjeg ratnog iskustva znao, a svojom bogatom pameću shvatio, da ne može jedan čovjek upravljati  stotinama tisuća ljudi koji se bore na život i smrt, pa je znao da sudbinu bitaka ne odlučuju naredjenja vrhovnika, ni mjesto na kojemu su locirane postrojbe, kao ni količina oružja i izginulih ljudi, nego ona nedostižna snaga koja se zove „duh vojske“, pa je pazio na tu snagu, i njom je upravljao koliko je to bilo u njegovoj neposrednoj mogućnosti......“

Na dobrim tradicijama bogate, raznovrsne i složene povijesti, treba selektivno birati oblike i modele ustroja koji će, smjerom i jamačnim progresom u ime dolazeće budućnosti, tvoriti obzorja nade u miran i uspješan razvitak svake od novostvorenih država i njihovoga pučanstva, poglavito mlade generacije koja će svoje talente i sposobnosti ugradjivati u profil svojih osobnih strukovnih uspjeha i svojih zadovoljstava i sreće.

Mnoštvo zadovoljnih, uspješnih pojedinaca, tvori skupinu, do, u najboljem slučaju, cijeloga naroda, a treba dodati, možda i svih naroda ovih mladih novonastalih država u suvremenoj Europi..

Suvremena Europa treba moći prepoznati sposobnosti, kao dragocjene resurse ljudi i njihovih mogućnosti kreiranja kvalitetnih životnih i razvojnih uvjeta, a to,pragmatično znači, uvjeta konstruktivnoga tvoraštva i korisnih rezultata koji će se kao bogati mozaik ugradjivati u život i standarde suvremene europske

zajednice država i naroda.

Foto-dokumenti, iz obilate i raznovrsne aktivnsoti, oko tri desetljeća….

 Sir Anthony Eden, britanski minister vanjskih poslova i Tito, 19.rujna,1952.,u Beogradu, je uveo u javnost i Titovu suprugu Jovanku Broz.

 Sredinom ožujka,1953.Tito je posjetio London,susreo velikoga saveznika iz II.svjetskog rata Sir Winstona Churchilla i bio gost  britanske Kraljice Elizabeth II.  njezine obitelji. u palači Buchingham. Kraljica je 2. lipnja krunisana i to je bio prvi izravni TV prijenos u povijesti tv-medija.

Tito,Churchill,Eden ,za svečanoga dočeka u Londonu,ožujka,1953.

 Susret s turskim premijerom HE Djelal Bayar, u Beogradu, 1954.

Grčki  Kralj Pavle i kraljica Frederika, s kćerima, princezama Irenom i Sofijom (današnjom kraljicom Španjolske),u susretu s Titom,  Krf,1955.

 Hruščov,s delegacijom SSSR-a,  isprike za ranije greške, Beograd, od 26.svibnja, do 3. lipnja,1955

 Tito,Hruščov u Mikojan, u šetnji, svibanj,1955.

 Ho Shi Min i Tito, u prijateljskom susretu …

 Tito je uzvratno posjetio Moskvu, 1956.

u centralnoj loži Boljšoj teatra, dominira elegancija Jovanke Broz

 Gospodja Eleanor Roosevelt je posjetila Titan na Brijunima,1956.

 Na Brijunima,1959,. susret s Che Gevarom i njegovim suradnicima

Rujna 1960. Tito i Koča Popović,tada ministar vanjskih poslova, su posjetili američkog Predsjednika Dwighta Eisenhowera u New Yorku,uoči zasjedanja OUN

U Titovoj rezidenciji u New Yorku,rujna,1960.je  susret indijskoga premijera Jawaharlal Nehrua, ganskog Predsjednika Dr Kwame Nkrumaha,egipatskog Gamala Abdela Nassera i indonežanskoga Dr Ahmeda Sukarna 

Prva konferencija nesvrstanih zemalja, u Beogradu, 1.rujna,1961….

Sredinom listopada, susret u Washingtonu s Predsjednikom USA, J.F.Kennedyjem,1963.,..svečani doček, pozdravni govor,susret delegacija..

Susret s generalnim tajnikom OUN HE U Thantom, u New Yorku, listopada,1963.

 Listopada 1963. posjetio je meksičkoga Predsjednika Lopeza Mateosa i bio veličnstveno pozdravljen

 Govor u OUN, New York, listopada,1963.

 Doček Nove 1964. na Brijunima,Koča Popović sa suprugom, Cata Dujšin Ribar..

Posjet Papi Pavlu VI, sa suprugom Jovankom Broz,Vatikan

Hrvatska elita u politčkom životu,1966.

Pero Pirker, Miko Tripalo, Jure Bilić, Dr Vladimir Bakarić, Prof.dr.sc.Savka Dabčević - Kučar, Jelica Radojčević, Milka Planinc, mr.sc. Ema Derossi-Bjelajac,  Dr Dušan Dragosavac….

Dr Savka Dabčević – Kučar, je od 1967.do kraja 1971. kreirala nov duh političkoga i gospodarskog života u Hrvatskoj, a time potaknula slične procese i u drugim tadašnjim republikama

Tito je u posjetu Japanu,travnja,1968. Gradonačelmik Tokyja mu simbolično uručuje Ključ Grada, kao osobit izraz dobrodošlice.U delegaciji je istaknuti član i Dr Savka Dabčević - Kučar koja nazoči svečanosti u Tokyju

Za posjeta povijesnom Kyotu, iza Tita je Dr Savka Dabčević-Kučar, sa šeširom, a dalje - supruga Jovanka s tamnim naočalama

Prvi službeni posjet američkoga Predsjenika Jugoslaviji, Richard Nixon sa suprugom Pat,  na prijamu koji je priredio Tito sa suprugom u Beogradu, 30. rujna, 1970.

Nixon je zaželio posjetiti Hrvatsku, pa je 1. listopada,1970., bio u Zagrebu, u Banskim Dvorima na susretu i s Dr Savkom Dabčević - Kučar, Blaževićem, Pirkerom, Tripalom, uz Nixona  je Tito sa suprugom,a svi posjećuju i Kumrovec.

Nixon je uzviknuo “Živjela Jugoslavija. Živjela Hrvatska!”

http://vinovo.magnify.net/embed/player/container/990/639/?playlist_cid=&media_type=video&content=W3NJ732NY7JFBZD3&widget_type_cid=svp&referrer=http%3A%2F%2Fwww.google.com%2Fsearch%3Fq%3Dhttp%253A%252F%252Fvinovo%252Emagnify%252Enet%2

 Rujna, 1971. Titu stiže, službeno, Brežnjev.

Tito je sa suprugom Jovankom, 12. listopada, 1971. na proslavi 2.500 obljetnice persijskoga carstva u Persepolisu, kod suverena Reze Pahlavia i carice Dibah Pahlavi U redu brojnih zvanica, etiopski car HE Haile Selassie, Jovanka Broz i Tito

Prosinca,1971.Tito je uzvratno kod Nixona, u Bijeloj kući predsjednici Tito i Nixon sa suprugama.

Dva predsjednička para pozdravljaju s balkona Bijele kuće

 Britanska Kraljica Elizabeth II.službeno je posjetila  Tita, 1972.

 Tito je 1978.bio gost predsjednika USA,Jimmy Cartera

 Tito je 1979. posjetio nepokretnog Mirsolava Krležu u njegovu stanu na Gvozdu,23, Bio je to posljednji susret starih prijatelja, s odjeciam desetljeća  suradnje. I Bela Krleža nazoči tom  prijateljskom susretu .

U splitskoj Villi Dalmacija, Tito i Jovanka su ugostili Sir Winstona Churchilla i suprugu Clemie Churchill, kolovoza, 1960.

Titov pogreb je okupio najveći broj državnika,suverena,predsjednika,premijera, u godinama XX.stoljeća.

Pogrebna povorka kasni, a službe Protokola zatajuju - na tribini za najviše svjetske ličnosti koje iskazuju počast državniku Titu,  nema ni tende kao zaštite od sunca, a niti stolaca, pa velikani svijeta sjedaju na pod,  na stepenice…

…..talijanski predsjednik Pertini,  švedski kralj Gustav XVI., norveški Kralj Olaf V. japanski premijer Masayoshi Ohira, britanski princ Philip, premijerka Margaret Thatcher, kineski predsjenik Kua Huo Feng,…..španjolski premijer Adolfo Soares…. ciparski Kiprijanu, alžirski Bendžedit,….. Gustav Husak… svi sjede na podu

Da je sve to Tito vidio,…..tko bi još ostao u Protokolu i bilo kakvoj funkciji, uz  toliki gaf ?

Ne čudi da i od tada svijet na zemlju glada podozrivo…….

Fotosi: izbor ugodjaja  ..,.,………….